U zamci velike teme

Šuti, red. Lukas Nola

• 
  
  Život je čudniji od filma. Tako se obično kaže, ali gledajući najnoviji film Lukasa Nole, Šuti (2013), mogli bi zaključiti i obrnuto. Iako snimljen – kako se kaže u odjavnoj špici – prema istinitom događaju, ništa mi se u ovome hrvatskome filmu nije učinilo istinitim. Dakle, sve u filmu Šuti djelovalo mi je izrazito neobičnim, začudnim, artificijelnim... nezbiljskim. Poprilično dobro medijski popraćen, najnoviji film jednog od najcjenjenijih hrvatskih filmskih autora, iskreno držim, ostvarenje je koje svojom prenaglašenom eksplicitnošću prije djeluje kao žanrovski hibrid negoli angažirani artefakt. Pripovijest filma prati putešestvije svoje protagonistice Bebe (Tihana Lazović) iz zla u gore. Najprije, suočeni smo sa zlom u, čini se, njegovu ultimativnom obličju. Kupajući svoju kćerkicu, Beba se suočuje sa zastrašujućom spoznajom. U međunožju djeteta ona primjećuje tragove nasilnog spolnog čina. U mračnoj sobi, od svoga partnera doživljava tek par nesuvislih rijeći koje znače: „Šuti!“ Kratak tjelesni sukob s njime, ona će okonačati odvrtanjem ventila plinske boce. Suspensea nema... (Osim ako završni izlazak djeteta iz kade nije dio suspensea?) Beba odlazi u smrt... Cijeli film, na neki način, pokušat će uzročno-posljedično objasniti razloge tog njezima ultimativnog čina. Šuti je zapravo – fabuloški i dramaturški inverzna – kronika obiteljskog nasilja. 
  
  U sjeni smrti, odigrat će već spomenuti kauzalitet jednog nesretnog života i smrti. Kroz prvi flashback, bilježimo Bebinu ljubavnu storiju s Mirkom (Živko Anočić). U sasvim neromantičnom okružju kaznionice Lepoglava, dvoje se mladih tajno sastaje. U prigušeno erotičnoj sekvenci Beba i Mirko kupaju se u bazenu, a isparavanje tople vode i izvanjsko svjetlo dati će ovoj sceni oniričku nestvarnost. No, kako spomenuh, stvari se retrospektivno odvijaju iz zla u gore. Već sljedeća sekvenca vjenčanja biti će pijana orgija na rubu erosa i thanatosa. Začudni fatalizam verbalizirat će Mirko prema Bebi, neobjašnjivom okrutnošću. Sekvenca s nazivom Tata u ovoj će gradaciji značiti kontinuitet te okrutnosti. Naime, čuli smo mnogo priča o obiteljskom nasilju, neki su ga i doživjeli, no Nolin film u toj sekvenci, na neki način prekoračuje onu tanku crtu između umjetničke poruke i vizualne eksplicitnosti. Naravno, ponajprije mislim na sekvencu u kojoj Otac (Milan Pleština) na izrazito sadistički način okončava život svojega sina (Bernard Tomić). Čekić u ruci, potom štrcanje krvi na očevo lice, dramaturška je zalihost koja je, tijekom projekcije u kinu izazvala – vjerujem za autora sasvim neželjenu reakciju – mlađih gledatelja: smijeh i navijanje! Čini mi se da je eksplicitnost te scene na neki način nadjačala željeni učinak osude prešućena nasilja, a koji je ipak bio najvažniji motivator Nolina filma. Bio je to upad thrash-horora u fakturu  psihološke drame.
  
  Konačno, uvjerljivo najzbrkanija realizacija Noline plemenite autorske namjere zbila se u posljednjoj sekvenci filma, koja nosi naziv Mama. Nakon smrti i svekolikog, ponajviše seksualnog, nasilja, posljednji element koji upotpunjuje taj trokut nesreće i zala je – bolest. Majčina bolest toliko je preeksplicitno vizualizirana da djeluje pomalo karikaturalno. Lana Barić tumači majku obitelji, čija je disfunkcionalnost ovdje dovedena do paroksizma. Uvjerljivost njezina paljenja cigarete za cigaretom, dok istodobno grčevito kašlje djeluje pomalo – vjerujem, opet nenamjerno! – komično, u postavu obiteljskog roštiljskog izleta na rijeku. Jer, nakon što smo u prethodnoj epizodi ovog fatalnog filmskog puta u pakao svjedočili ultimativnoj Očevoj okrutnosti, pomalo iskarikiranim djeluje majčino i Bebino putešestvije kroz šumu, gdje ih s druge obale obasjava sunčevo svjetlo! Beskrajno patetična sekvenca poprilično nemušto iracionalizira samu fakturu. Kao da je autor želio dati konačni alegorijski kontrapunkt učestalim kišovitim sekvencama u filmu, a koje i na vizualnoj razini prenaglašuju sumornost teme.
  
  Posljednja nas sekvenca filma vraća na njegov početak. Beba šalje svoju kćerkicu znanici Jeleni (neuobičajeno blijeda Ksenija Pajić), a njoj se u plinskoj izmaglici ukazuje Mama. Pretpostavljam(o), njih će se dvije naći zajedno u olakšavajućoj smrti. Jer, nakon svega viđenog, smrt i ne može biti drugo doli olakšanje! Patetika cijele posljednje sekevence još je naglašenija ponovljenim refrenom romantične narodne pjesme „Mi ćemo se zagrliti, ćun je plovit sam“. Iz zla u gore – kako za likove u filmu Šuti tako i za Nolin film! Kompletno njegovo autorsko ostvarenje, rekoh već, nosi oznaku istinitog događanja. Ta činjenica trebala bi pojačati dojmljivost filma. Trpjela je Beba, trpjeli su njezini najbliži, međutim, u ovome slučaju ponajviše trpi umjetnički medij filma samog. Je li Nolin Šuti hrabar autorski iskaz o tom trpljenju? Mislim da se ovdje ipak radi o lošem žanrovskom hibridu horrora i psiho-drame!  
  
  Nola je posljednjih godina snimao i režirao relativno malo. Posljednji autorski cjelovečernji film Pravo čudo (2007) nije bio baš omiljen među kritikom, a do tzv. šire publike, njegovi filmovi ionako su vrlo teško dopirali. Izlet, pak, u TV-seriju Operacija Kajman, bio je posvemašnji promašaj. (Vjerojatno najdojmljiviji u tom razdoblju ostaje njegov vizualno dojmljivi kratki, eksperimentalni film Foto atelje /2009./, osebujna lynchovska ozračja.)  S neke povijesne distance, Lukas Nola, čini se, ponajprije će ostati zabilježen u hrvatskome dugometražnom filmu s odlično ambijentalno i atmosferično pogođenim Nebo, sateliti  (2000) i tek nešto slabijim kino-prvijencem Rusko meso (1997).
  
  Nakon šest godina kino šutnje, Šuti djeluje tek kao autorov popratni materijal za – društveno iznimno relevantnu – kampanju  protiv nasilja u obitelji. U sredini poput naše, aktualitet te teme poprima i univerzalne karakteristike borbe protiv najvećeg mogućeg zla. Flasteri na ustima žena u reklamnoj kampanji uz ovaj film pokazuju da supruge, majke, sestre i kćeri u nasilnom, patrijarhalnom okružju uglavnom šute o svojom patnjama. Ne, nikako ne treba šutjeti... Treba izreći svoju bol kako bismo stupili izvan circulus vitiosus beskrajnog nasilja. 
  
  Film je u Puli osvojio pet Zlatnih Arena. Debitantica Tihana Lazović, priznajem, u njemu ponajviše plijeni svojom prigušenom ljepotom i samozatajnim erosom. Nažalost, Nolino kino-djelo ne uspijeva izbjeći zamkama svoje velike teme. Već dugo ne vidjeh toliku količinu beznađa u jednom hrvatskom filmu. Ono je nepodnošljivo teško, fatalno bremenito, opterećujuće ultimativno. Ipak Šuti je – neću to prešutjeti – tek umjetnič(ars)ka stilizacija tog beznađa.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. siječnja 2014.

Piše:

Marijan
Krivak