Posljednji film Jima Jarmuscha, Samo ljubavnici preživljavaju, može naoko djelovati kao da se u potpunosti iscrpljuje u već ionako pohabanom postmodernističkom eksperimentu. Međutim, priča koja je usredotočena na dvoje vampira, znakovito i ikonički nazvanih Adam (Tom Hiddleston) i Eva (Tilda Swinton), koji se vole kroz stoljeća, zapravo sadrži malo radnje, a još manje akcije i pustolovine. Priča je ogoljena, malo toga se uistinu događa, peripetije u priči sasvim su uklonjene, kao i protuaktanti koji bi eventualno ometali nastojanja glavnih protagonista, osim ako Evinu sestru Avu (Mia Wasikowska) ne doživimo kao takav agens u zapletu, premda je njezina funkcija sasvim periferna. To nikako ne znači da je Jarmuschov uradak nezanimljiv i dosadan, nego svjedoči da je redatelj imao ponešto drugačije zamisli. U trenutku kada su se vampirski filmovi sasvim istrošili te počeli nalikovati na vlastite parodije, Samo ljubavnici preživljavaju djeluje kao zanimljivo osvježenje i živopisno poigravanje ustaljenim tematsko-motivskim kompleksima, naravno izvučenim iz svoga žanrovskoga konteksta strave i jeze, ali još uvijek dovoljno mračni.
U filmu je perspektiva izmijenjena pa se ne sagledavaju vampirski likovi koji su potajno integrirani u svijet normalnih ljudi, nego djelo predstavlja mogući svijet viđen isključivo iz rakursa vampirskoga svijeta. Stoga je djelo lišeno konfrontacije dvaju svjetova, što bi također od redatelja i scenarista zahtijevalo da veći naglasak stavi na akciju i dinamizam radnje. Tako se radnja isključivo odvija noću jer znamo da vampiri ne podnose najbolje sunčevu svjetlost, a likovi smrtnika tek se sporadično javljaju, najčešće u ulozi pomagača. Jarmusch vrlo atmosferično i uopečatljivo stvara nokturalno, gotovo snovito ozračje filma, koji se prostorno odvija na dvjema lokacijama. Prva je marokanski grad Tanger, u kojem se gotovo može napipati spoj mediteranske i arapske kulture te svojim gustim rasporedom uskih uličica daje klaustrofobičan učinak. Druga je američki Detroit, nekad moćno industrijsko središte Sjedinjenih Država, a danas bankrotiran grad, koji je vješto kontrapunktiran Tangeru, svojim širokim prometnicama i propalim industrijskim zdanjima, koja ostavljaju dojam prozračnosti. Prostorna dimenzija također korespondira s karakterom protagonista koji je nastanjuju. Adamove i Evine noćne vožnje pustim noćnim urbanim pejzažima Detroita vrlo su lirične.
Isključivo vampirska perspektiva zamagljuje odnose dvaju svjetova pa gledatelju ostaju nejasne naznake što se zbiva u svijetu smrtnih ljudi. Nešto se zbiva jer je dostupno sve manje kvalitetne krvi, no nikada ne uspijevamo jasno razaznati o čemu je riječ. Ili su možda protagonisti odveć profinjeni da piju bilo kakvu krv smrtnika? Okretanje perspektive jedan je od elemenata ironijskoga prevrednovanja. Smrtnici se tako nazivaju zombijima, a vampiri su prikazani kao često pokretačka kulturna sila zemaljske civilizacije, koji su zbog svoga načina života morali ostati u sjeni.
Vampirski svijet je stoga prikazan kao mogući svijet paralelan ovome kojega poznajemo pa film na humoran način propituje konstruiranost različitih mogućih svjetova, koje u prenesenom značenju možemo doživjeti kao odnos umjetničkoga svijeta i svijeta svakodnevnoga života s njegovim banalnostima i brigama o egzistencijalnim problemima. Jarmuschovi vampiri gotovo su romantičarska vizija umjetnika – genijalnoga i izdvojenoga pojedinca koji bježi od banalnosti i skučenosti svakodnevice. Posrijedi je također pomaknuta inačica ljubavnoga filma, no, kao što sam rekao, vanjska prepreka ljubavi protagonista ne postoji, nego su više posrijedi psihološki razlozi. Eva je tako mnogo realnija, a Adam je suicidalan i depresivan romantičar, briljantan glazbenik, kojem svijet zombija stvara nepodnošljivu anksioznost, odnosno posredno, izvor takve anksioznosti treba tražiti i bezličnim normama tog nemaštovita svijeta. Pritom je prikazan kao svojevrsni vampirski hipster koji uvelike uživa u retro uređajima i odjeći.
Nedostak priče Jarmusch nadomješta ne samo atmosferičnošću, koja je potencirana nokturalnim okruženjem, nego i specifičnom scenografijom te izvrsnim soundtrackom, a napose poigravanjem žanrovskim klišejima, što film prožima suptilnim nitima humora. Glumačke su kreacije Toma Hiddlestona, a posebice Tilde Swinton, izvrsne. Samo ljubavnici preživljavaju redateljeva je intelektualna igra pa djelo zahtijeva vrlo osviještena gledatelja koji će biti sposoban detektirati autorove brojne aluzije na visoku i popularnu kulturu te znanost. Shakespeare je tako bio malograđanski zombi koji je pod svojim imenom objavio djela vampira Marlowea (John Hurt). Adam je skladao Adagio koji je dao Schubertu jer se nije smio razotkriti, a u devetnaestom stoljeću se družio s romantičarima Byronom i Shelleyjem. Zid u njegovoj kući pun je uramljenih fotografija umjetnika, među ostalima Edgara Allana Poea i Franza Kafke. Javljaju se reference na glazbenike Jacka Whitea i Neila Younga te znanstvene teorije koje se objašnjavaju u dijaloškim particijama Adama i Eve, napose one Alberta Einsteina i Nikole Tesle.
Film se neprestano poigrava granicama fikcije i fakcije, stvarnim povijesnim akterima i književnim, fiktivnim likovima jer je Eva pasionirana čitateljica. Prilikom leta iz Detroita za Madrid kupuje avionske karte pod lažnim identitetima – Stephen Dedalus i Daisy Buchanan. U njezinom putnom koferu, u kojem nosi isključivo knjige, među ostalima se nalaze Elif Shafak (Kopile Istanbula) i David Foster Wallace (Infinite Jest). Stoga je ovo prvenstveno film o umjetnosti i umjetnicima, gotovo romantičarski intorniran u svom pogledu na iste. Sabiranje višestoljetnoga iskustva jedne umorne civilizacije u opadanju gotovo da svojim intertekstualnim strategijama priziva u sjećanje modernističke književne klasike – Joyceova Uliksa i Eliotovu Pustu zemlju, samo što Jarmusch navedeno čini na jednostaviniji i publici pristupačniji način.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. prosinca 2013.
