Plemenita laž i posljedice

Falsifikator, red. Goran Marković

• 
  
  „Imamo umjetnost kako ne bismo umrli od istine.“ – reći će tako nekako Friedrich Nietzsche u svojem filozofskom „prevrednovanju svih vrijednosti“. Isto tako, umjetnost jest i laž, „falsifikat istinskog, idejnog svijeta“ kazat će još Platon u svojoj Državi. No što je sa stvarnim svijetom? Kako stvar stoji s onim Realnim sàmim? Obilježuje li naš svakodnevni život istina, ili se, pak, radi o falsifikatu? Dvanaesti igrani film poznatog praškog đaka Gorana Markovića bavi se baš time. Markovićev je film, osim toga, svojevrsni déjà vu. (Deja vu je naslov i jednog od njegovih najpoznatijih ostvarenja iz 1987. godine). Naime, autor ponovno propituje fenomen kojim se eksplicitno bavio u još jednom svom filmu. Netom nakon raspada bivše državne nam zajednice – barem fiktivno – odveo je svoju kino-ekskurziju u Kumrovec. Tito i ja (1992) gorka je komedija o rasapu iluzija o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“. Dva desetljeća kasnije, Marković još jednom otvara mit o Titovoj egzistenciji. Negdje pri kraju filma Falsifikator (2013), on dramsko-travestijski oživljuje fikciju o Josipu Brozu i njegovu navodnu dvojniku, koji je do smrti vladao SFRJ-om.
  
  Markovićeva – ponovno gorka! – komedija prati život Anđelka Miloševića (Tihomir Stanić), direktora provincijske škole. Predan i brižan otac svoje obitelji, voljen od đaka i poštovan od mještana, on ima i jednu neobičnu strast. Naime, krivotvori diplome... I, što je još neobičnije, sve to čini iz puke humanosti i altruizma, bez ikakve financijske koristi! Anđelko, kako kaže, daje šansu onim ljudima koji se nisu imali prilike školovati i steći diplomu, taj papir dokaza svoje ljudske vrijednosti.
  
  Na toj premisi o, ustvari, „plemenitoj laži“ (ponovno Platon!) Marković gradi svoju tragikomediju. Prepoznatljivim stilskim rukopisom, nudi niz komičnih situacija iz provincijske i, kasnije, urbane sredine, ali daje i gorki prikaz ideološkog obrasca prema kojemu se oblikovala Jugoslavija. Nakon što ga je izdao jedan od klijenta, Anđelko završava u banjalučkom zatvoru, gdje susrećemo kaleidoskop likova iz kriminalna i državi nepoćudna miljea. Okrutni ubojica s predumišljajem, islamski vjerski fanatik, golootočki komunistički krivovjernik i, zapravo žrtvovani, ustaški terorist bit će mu društvo u ćeliji. Kao privilegirani zavorenik, on će jedini biti izuzet od tjelesnog iživljavanja okrutnog zatvorskog policajca Kangrge (Goran Navojec). Upoznavši se sa životnim pričama savkoga od njih, Anđelko će ponovno biti potaknut na svoj altruizam. Naime, biti će agensom sile koja „svagda želi dobro, a prozvodi samo zlo“. Prihvaća se falsificiranja pisama samome Josipu Brozu, a iz svoje ideološke pravovjernosti, zapravo, biti će slijep o stvarnom funkcioniranju njegova režima. Posljedice će biti tragične.
  
  Kod ovako iznesenog sižea, ne mogu a da se ne priupitam ponešto o idejnom sklopu Markovićeva filma. O čemu, zapravo, govori Falsifikator? Radi li se ovdje o naslovnome liku koji je zapleten u ideološku iluziju? Je li riječ o dobrom čovjeku u zloj i iskvarenoj sredini? Ili je, pak, Markovićev Falsifikator kritički prikaz univerzalnijih namjera? Jedan od neprijeporno najtalentiranijih filmaša poteklih iz FAMU-naraštaja s ovih prostora, piscu se ovih redaka, iskazuje nadasve razočaranim i deziluzioniranim. Sigurnom redateljskom rukom vođena i nadahnutim radom s glumcima nošena, ova je komedija djelo koja s povijesne distance sagledava ideološki okvir SFRJ. Čini to bez ikakve nostalgije. Dapače!
  
  Radnja smještena u toliko već puta na filmu i drugdje déjà vu 1968. godinu, otkriva Markovića kao osuditelja jednog režima koji je inherentno uništavao ljudske sudbine. Čak nam se i notorni ubojica Ljubinko (Dragan Petrović) može na trenutak učiniti žrtvom sustava. (A mogli bismo suosjećati i s neprisutnim masovnim ubojicom Vinkom, koji žrtvuje svog brata, a UDBA ga likvidira negdje u Njemačkoj!) Markovićeva pripovijest ide toliko u alegoriju i na trenutke preeksplicitnu tezu da tijekom narativnog razvoja zanemaruje duhovitost te ostavlja gorak okus. Bi li se to moglo istaknuti kao slabost Falsifikatora? I da i ne... Ovisi s koje se strane ideološkog fronta želite smjestiti. (Jer, note bene, ako se i ne želiti posebice baviti politikom, gledajući svoja posla, ona će se nesumnjivo pozabaviti vama, htjeli vi to ili ne.) Iskreno – zbog prezimena Kangrga (prema poznatome ovdašnjem praxis-filozofu) koje nosi najnegativniji lik filma, okrutni zatvorski policajac – ne mogu se oteti dojmu da je Marković je izrekao i neki svoj stav prema stanovitoj političkoj opciji!
  
  Falsifikator je po mnogo čemu uspio film. Najbolji je dokaz tomu gromoglasan smijeh kojim ga publika prati tijekom projekcije. Marković je doista nasljedio dosta toga od filmaša iz zemlje u kojoj se nekoć davno filmski školovao. Pronaći ćemo tako utjecaje Formana (ideološki), ali i Menzela (humorni prikaz provincije). Prema narativnom obrascu, pak, jedan važan film Emira Kusturice, Otac na službenom putu (1985), neprijeporno se može prispodobiti Falsifikatoru. (U oba filma narator je protagonistov sin, dok je kod Kusturice mjesečar, ovdje je iluzionist!).
  
  Naslovni lik filma maestralno utjelovljuje Tihomir Stanić. Kao agens sile koja „svagda želi dobro, a prozvodi samo zlo“, podsjetio me na svoju ulogu samozatajnog, ali i kobnog Šejtana u filmu Neprijatelj (2011) Dejana Zečevića. Na kraju, ipak nisam siguran jesam li shvatio Markovićevo poantiranje filma. Postoji li uopće negdje pravi i stvarni život, a ne tek prevara i falsifikat? Doista držim da je ono Realno sàmo zapravo neizdrživo. Stoga imamo i filmsku umjetnost (laž/falsifikat te realnosti) kako bismo opstali!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. studenoga 2013.
  

Piše:

Marijan
Krivak