Šesti ciklus iberoameričkog filma, što se svake godine održava u kinu Tuškanac, zatvorio je španjolski film Bez straha (2011) redatelja i scenarista Montxa Armendáriza. Radi se o potresnoj drami koja se bavi jednim od najvećih tabua suvremenog društva – seksualnom zlostavljanju djeteta od strane vlastitog oca. No film se ne zaustavlja na gnjusnom činu nego hrabro istražuje posljedice koje takav događaj unosi u život mladog, krhkog i nevinog bića.
Bez straha počinje gotovo idilično. Glavna junakinja, sedmogodišnja Silvia (Irene Cervantes) živi normalno, uobičajeno djetinjstvo. Roditelji je vole a najsretnija je u igri sa prijateljicom Maite (Nuria Gago). No, jedne večeri očevo (Lluís Homar) škakljanje prerasta u nešto više. Iza ovog se eufemizma skriva najgora moguća trauma koje dijete može doživjeti i život se za djevojčicu nepovratno mijenja. Nekoliko godina kasnije vidimo Silviu (Iranzu Erro) kao povučenu, uplašenu tinejdžerku koja jedva jede i koristi svaki mogući trenutak da pobjegne od obitelji i prijatelja u samoću kakva postoji samo za one koji žive žigosani takvom vrstom traume. Silvia somnambulistički luta ulicama, a zadaću piše u parku. Nakon što izraste u mladu djevojku Silvia (Michelle Jenner) pokušava skupiti rasute fragmente svog zlostavljanjem razorena života. U stalnoj borbi s demonima prošlosti što poput stihija divljaju njezinim bićem ona pokušava uvesti red u vlastiti život u kojem se čak počinju nazirati trenuci sreće. Ali nedostatak samopoštovanja i nasilje ugrađeno u njeno biće onemogućavaju joj normalan ulazak u svijet odraslih. Razapeta između duboke mržnje i ljubavi koju još uvijek osjeća prema ocu – Silvia čak u jednom trenutku počne raditi sa ocem u njegovoj stomatološkoj ordinaciji – i stalne želje za bijegom u nepoznato, Silvia utjehu pronalazi u jednoj od rijetkih konstanti svog života – prijateljstvu sa Maite. Tek kada započne viđati psihijatra Silvia doživljava katarzu i počinje se oslobađati strašne očeve sjene.
Bez straha je ozbiljan, suptilan, nježan i promišljen film, djelo zrelog redatelja u naponu snage. Bez obzira na težinu teme kojom se bavi, Montxo Armendáriz uspio je stvoriti fluidno, empatično filmsko ostvarenje koje se odlikuje majstorskom fotografijom i izvrsnim glumcima među kojima svakako treba izdvojiti Michelle Jenner, koja igra odraslu Silviu, i Lluísa Homara u teškoj ulozi zlog i manipulativnog oca gonjenog mračnim strastima i željama. Redatelj hrabro uvlači gledatelja u svijet seksualnog nasilja i bez ustručavanja pokazuje teške i mučne obiteljske odnose te odrastanje zlostavljanog djeteta. Tijekom gledanja filma nekoliko scena posebno odskače i utiskuje se u svijest gledatelja. Takva je na primjer scena ručka u kojoj odrasla Silvia pita od oca razvedenu majku (Belen Rueda) zašto ga nije spriječila a majka, čiji život visi o niti poricanja, se odbija suočiti sa stvarnošću.
Likovi Silvie i njezina oca prikazani su nijansirano i kompleksno, a film uspješno izbjegava moguće klišeje. Jedina zamjerka mogla bi se uputiti pomalo neuvjerljivom kraju ali ona i dolazi do izražaja upravo zato što je ostatak filma tako slojevito i inteligentno izveden. Ipak, slabašan osjećaj nade koji se nazire na kraju filma kao da nije upućen samoj Silvii nego svoj djeci čija su djetinjstva na ovaj način zauvijek obilježena i koja se u njenom liku mogu prepoznati. Iako duboko u šezdesetim godinama života i relativno nepoznat izvan Španjolske i festivalskih krugova, Montxo Armendáriz redatelj je koji ima što za ponuditi ljubiteljima filma diljem svijeta.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 21. studenoga 2013.
