Već viđeno
Machete ubija (Machete Kills), red. Robert Rodriguez
-
Nije tajna da je Robert Rodriguez veliki obožavatelj eksploatacijskih filmova, što je uostalom uočljivo iz njegova opusa, napose djela Grindgouse (2007) i Planet terora (Planet Terror, 2007), koji predstavljaju izravnu posvetu, premda su elementi poetike zamjetni i u Meksičkoj trilogiji (El Mariachi, 1992; Desperado, 1995; Bilo jednom u Meksiku /Once Upon a Time in Mexico/, 2003) te Sin Cityju (2005). Trilogija o Macheteu svojevrsna je posveta vječnom sporednom glumcu i njegovu rođaku Dannyju Treju, no nakon drugoga izdanka naslovljenoga Machete ubija (2013) postavlja se opravdano pitanje je li trilogija uopće bila potrebna?
Machete iz 2010. godine bio je vrlo solidan i duhovit komad filmske zabave u kojem se autor ismijavao američkom fabriciranom strahu od imigranata kroz ostvarenje koje je nastojalo pastiširati sve strukturne, stilske i idejne obrasce eksploatacijskoga filma. Postavlja se pitanje što je onda Rodriguezu preostalo za nastavak kada je sve postupke iz već ofucane riznice postmodernizma iskoristio? Odgovor je vrlo jednostavan – nije mu ostalo mnogo toga, ako mu je uopće išta ostalo pa se Machete ubija svodi na niz repetetivnih i rutinskih prizora nasilja, pastiširanih motiva, tipova likova, stilskih postupaka, koje smo već odgledali u originalu pa nas sada više ne mogu nasmijati niti potaknuti da eventualno tražimo, odnosno detektiramo intertekstualne poveznice sa starijim žanrovskim naslijeđem. Iako se svim silama trudi da djelo odiše svježinom, cjelina djeluje umorno i isforsirano, lišena prije potrebne redateljske i scenarističke discipliniranosti.
Priča je kao i u originalu namjerno tanašna te ako je pokušate prepričati, djeluje smiješno i banalno. Prvi je film bio utemeljen na istrošenom motivu osvete, koji je redatelju omogućio insceniranje apsurdnih scena nasilja, ispunjenih banalnim dijalozima, parodijskim situacijama te nepostojećom karakterizacijom likova. Nastavak slijedi navedenu logiku. Potka o meksičkom problemu i dalje postoji, samo što je sada primarni naglasak stavljen na odnos američke visoke politike prema Meksiku te se ironiziraju američke multinacionalne kompanije i vojno-industrijski kompleski koji iz pozadine kroje vanjsku politiku. Naravno, posrijedi je tek fabularna dosjetka, a nikako parodijsko seciranje. Cijela priča za naslovnog junaka ponovno zadobiva osobne konture jer će ga potraga za razrješenjem enigme dovesti do osobe koja je u prologu filma ubila njegovu odabranicu.
Na ovome mjestu dolazimo do bitnoga problema po film. Kako je u originalnu iskoristio sve mogućnosti koje mu je pastiš nudio, Rodriguez se jednostavno mogao preusmjeriti na parodiju, no parodistički elementi tek su sporedno uočljivi u filmu, a naglasak je ponovno stavljen na pastiširanje. Zato je autor upao u rutinu ponavljanja, koja je cjelinu učinila nezanimljivom i neduhovitom. Pastiš i parodija tehnike su koje oponšaju određeni i osobiti stil, međutim, parodija ima satiričan, kritičan učinak, koji čitatelje ili gledatelje potiču na smijeh, ali uz sve sadržajne i formalne abnormalanosti i dalje zadržava zdravu normalnost, koja recipijentima omogućuje da se kritički postave prema odgledanom ili pročitanom. Pastiš navedeno ne posjeduje kao niti osjećaj kritičke distance. Ikonski karakter, nemotivirani postupci likova, nemotivirani segmenti u razvoju priče, hiperbolizirano nasilje, neizbježno mnoštvo gotovo nagih ljepotica zamanih oblina koje sve, nekim čudom, padaju na šarm fizički neprivlačna (anti)junaka, kao i zvjezdana ansambl glumačka postava – sve je spomenuto našlo svoje mjesto u filmu, koji je toliko prekrcan da djeluje da će svakoga trenutka početi pucati po šavovima. Osim na tematsko-motivskoj razini pastiširanje je ponovno uočljivo i u vizualnom segmentu filma u pokretima kamere i montažnim principima.
Zbog činjenice da se odlučio za rekreiranje onoga što smo već u prvome dijelu mogli vidjeti, Rodriguez se pogrešno odlučio za potenciranje viđenoga. Zato Machete ubija sadrži u grandioznijoj inačici sve ono što je imao i original. Jedina je razlika što takva hipertrofija sada djeluje isforsirano. Spomenuto se ponajbolje ogleda u komičnim segmentima filma u kojima se autori silno trude da budu duhoviti, no to im nikako ne polazi za rukom jer sve što nam imaju za ponuditi već je ranije viđeno. Zato Machete ubija u cjelini djeluje kao da ga je radio pomahnitali tinejdžer koji u svojoj garaži u slobodno vrijeme snima trešerske filmove kojima će zabaviti svoje prijatelje.Machete ubija je film koji nalikuje na šalu koju ste već nebrojeno puta čuli u različitim inačicama, no posrijedi nije ona vrsta šale koja će vas uvijek i iznova moći nasmijati, nego ona koju jedanput čujete i potom više ne sadrži nikakvu draž.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. studenoga 2013.