Žanrovska parodija i travestija
Nije sve u lovi, red. Dario Pleić
-
Gledao sam podosta hrvatskih dugometražnih igranih filmova posljednjih nekoliko godina. Bilo je tu dobrih, manje dobrih, pa i onih, zbilja odličnih. No, moram priznati – valjda i zbog svojeg habitusa i sklonosti da zanovijetam – nisam baš uvijek imao prema njima jednak stav kao službena hrvatska kritika. Dugometražni igrani prvijenac Darija Pleića Nije sve u lovi, po mnogočemu me uspio iznenaditi, mada je riječ o prilično nesuvisloj travestiji. Iako sam mislio da me i po pitanju kritičke recepcije domaćih kino-uradaka više ništa ne može iznenaditi, nakon gledanja filma ostao sam iznova iznenađen time da je film od kritike u Puli dobro primljen.
Pleićev film je po svom postavu triler, donekle i horor, no ponajviše je to žanrovski patchwork s natruhama citatnosti, travestije i parodije. Mladi par – vidimo u uvodnom flashbacku protagonistice – žrtvom je ucjene kamatara koji njega prebiju, a, uz prijetnju smrću, njoj ostavljaju trag nožem (ako sam dobro vidio) na vratu. (Kasnije ona flaster ima na grudima!) Slijedi sekvenca razdragane i nesputane ljubavne igre Robija (Marko Cindrić) i Ines (Sara Stanić) koja bi gledatelju trebala dati na znanje koliko se oni vole. Super... No sve nakon toga dijelom je začudnog filmskog doživljaja koji će (nesvjesno?) nastojati opovrgnuti tu ljubav. Naime, u osebujni ljubavno-krimi trokut uključit će se i Marko (Nikša Butijer, vjerojatno u posljednje vrijeme najstalniji glumac HR-kina). Bankovni službenik, naoko sramežljiv i samozatajan bogataš, postat će monstruoznim likom, koji jedini preživljava u tom trokutu. Otkrih previše?
Nema veze... Ono što želim reći, vjerujem, neće naškoditi vašem eventualnom osjećaju suspensea! Radi se, naime, rekoh već, o žanrovskoj parodiji i travestiji. Redatelj i ko-scenarist filma (uz Branka Ružića), slaže zanatski korektno sličice što ih je vidio u nekom svom odgledavanju filmova. Ima tu seksa, droge, užasa, lijepih cura, a sve je začinjeno nevjerojatno inventivnim preokretom na kraju. Ali... Nema logike, nema suvisle dramske naracije, pa ni iole uvjerljive karakterizacije likova, ama ni za lijek! Tko će od gledetalja stvarno povjerovati Markovoj izjavi probodenoj Ines da je voli, a da ga ona (inaće lijepa i seksi Sara Stanić) obožava nakon što se spremno na prvom rendesu podaje, rekao bih, ne baš privlačnom Marku? Dijaloge, pak, kao da su pisali sasvim nemušti ljudi. Možda je najzanimljivija autoreferencija ona u kojoj Marko nakon burne noći doggy-seksa, njoj tek probuđenoj, umilno kaže nešto kao: „Kada mi se neko svidi, ne znam sastaviti niti rečenicu.“ Usprkos tomu, rečenice se ipak slažu, a bogami i karakteri razvijaju tako da ne znam što bi još suvislo tu moglo pripomenuti.
Ah da, ima tu i filmskog jezika. Na spomenutom prvome susretu, autor dovitljivo izoštrava Marka, a onda u kontrapunktu Ines, pa je ona u ogledalu vidljiva još nekoliko uzastopnih puta. Kao da nam Auctor kaže: „Gledajte me kako lagano (i kao od šale) režiram!“ Mi ćemo naravno biti glupi ako ne shvatimo da tu raste napetost, ali i tenzija animalne privlačnosti! Pa onda, praćena ludim soundtrackom, sekvenca paralelnog seksa Robija i Dijane (Leona Paraminski) te sramežljivog Marka i njegova (pardon) guženja Ines. Valjda smo iz tog trebali shvatiti koliko je njihova (Robija i Ines, ma naravno) ljubav predana, ali i strasna!? Kadrovi se paralelno ubrzavaju i desi se orgazmičko pražnjenje pred oči gledatelja. Sori, ali konzervativan sam i radije ću pogledati neki pornić na tu temu!
No, nije u tome najveći problem filma. On je mladalački, živahan, nesputan... Ali najsputaniji je baš u oblikovanju filmske priče. Moment horora uključen je kroz tajnovitu prošlost Markove supruge i kćeri. Povrijeđeni Marko (valjda?) Ines zavede pričom kako su obje poginule, a on nije stigao po njih sa skijanja. A Sara se (ma naravno) na sve to raznježi pa dolazi do već spomenute scene, a sve iz ljubavi prema Robiju (opet naravno). Što tek reći da nevjerojatno inventivne sekvence Markova šetanja s psom po sivoj prirodi kada u fantazmi vidi mrtvu obitelj, ili na noćne more u kojem mu se žena i kći ukazaju? Brrr, baš jezovito...
Negdje pri kraju filma naivniji bi gledatelj mogao pomisliti da će sitni lopov i drogeraš Robi biti taj koji će izvući glavni dobitak filma. Naime, riješiti se strasno voljene Ines i njezina uspaljenog bankovnog činovnika te otprhnuti s hrpom love. No, ne lezi vraže... U maniri Michael Myersa iz poznatog serijala, Marko se diže i dovršava stvar. (Jeste li skužili kako je to Markov nož završio u Ines? Ja ne, možda sam bio nepažljiv u ovom dramatski presudnom klimaksu filma??) Opet, naivniji gledatelj mogao bi pomisliti (a u tom trenutku sam to bio i ja), da će autor filma nastojati dodatno poantirati svoju filmsku travestiju s još nekim strašnim detaljem, ali... avaj, ljuljačka se lagano njiše pored tobogana i... to je to. Vow! Šalu nastranu, na stranu. Pleićev film vrvi klišeima koje smo već negdje vidjeli u nekom američkom filmu, ali nikada ovako posložene. Kao lopatom su nabacani, baš kao zemljom pokriveni ljubavnici na samome kraju! „Sex & drugs and rock and roll is all my brain and body need« (da citiram ovdje pomalo retardiranog genijalca Iana Duryja još iz 1977).
Casting u kojem je Nikša Butijer reluctant serial killer, a Sara Stanić mazohistički dobra cura jednostavno ne drži vodu. I to baš nijednom glumačkoj ekspresijom ni dramaturškom motivacijom! Ne, ne zanovijetam, od filma tražim ipak miminum logičke opravdanosti. Pa bilo ona tek u suvisloj dramaturgiji ili nekom ocrtanom karakteru. I da... nikada, ama baš nikada neću autorima filma oprostiti što su mi oskvrnuli „najbolju rock nad roll sliku svih vremena“. Naslovnica London Calling od The Clash, s fotografijom Penny Smith, dio je mog najosobnijeg svjetonazorskog imaginarija. Zašto, o zašto ste dečki ovu fotku Simonona, kako razbija svoju bas gitaru, stavili u film? Ne, nije sve u lovi (koju ste dobili za svoj filmić), ima nešto i u talentu i duši.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 2. studenoga 2013.
Piše:
Krivak