Ultimativno nostalgična priča

Kauboji, red. Tomislav Mršić

• 
  
  Sjeća li se još neko što je to čarobna vrećica? Sumnjam, ali... Moja generacija koja je sedamdesetih išla u osnovnu školu, svakoga se dana pokušala kod staraca ogrebati za koji dinar, pa onda u Prehranu. U šuštavoj vrećici mogla se opipati figurica: kauboj, indijanac, drvo za mučenje, vigvam, bizon ili – konj. Jedan takva figurica konja – otkinuta repa, ali prepoznatljive konjske ljepote – pojavljuje se kao ultimativni nostalgični motiv najnovijeg HR-kino hita. Figurica je to koju u odavno napuštenoj roditeljskoj kući u provinciji pronalazi Saša Anloković (Saša Anočić). Ona će ga pratiti i u automobilu, a njezin kratak bljesak biti će njegov osebujni Rosebud i na tragičkom kraju životnog puta.
  
  Kauboji su film nastao na temelju jedne od najvećih kazališnih uspješnica u povijesti HR-teatra. Iako nisam gledao istoimenu predstavu Teatra Exit, od mnogih sam čuo da se radi o neponovljivom iskustvu, a za kartu su se predbilježbe primale i koji mjesec dana ranije. Vođen tim uspjehom, autor teksta i redatelj predstave, Saša Anočić odlučio je Kauboje otpustiti i u orbitu kinematografskog sazvježđa. Imaju li Kauboji jednaku vrijednost i kao film, a ne tek kao kazališna uspješnica? Je li se sjaj i topot njihovih mamuza izgubio u novom mediju? Rekoh već, predstavu nisam gledao, ali ipak slutim kako stvari s time stoje.Naime, zakonitosti i jedne i druge umjetnosti – teatra i filma – poznate su mi. Provizorno stoga mogu reći, Kauboji su lijep i ultimativno nostalgičan film, ali vjerujem da je predstava ipak puno bolja! Zašto? Pa jednostavno stoga što iz sama teksta, dijaloga i glumačkih bravura prisutnih u filmu, naslućujem nesumjerljivo veći – posebice komičko-improvizacijski – potencijal postava na daskama koje život znače.
  
  Film Kauboji scenaristički i redateljski potpisuje Tomislav Mršić. Filmski je casting u osnovi identičan onom kazališnom, no dodane su sekvence i likovi koji prate život protagonista off-stageu. Sve to je razumljivo i posve opravdano. Jer, ipak, radi se o dvije različite umjetnosti. Kauboji u sebi nose, rekoh, ultimativno nostalgičnu priču. Bolešću i životnim udarcima opterećeni Saša dolazi u provinciju svojega djetinjstva kako bi postavio kazališnu predtavu u okružje gdje je nije bilo dvanaest, petnaest ili dvadesetak godina. Na audiciju mu stižu vjerojatno najveći autsajderi što se mogu zamisliti. Bivši robijaš, lokalni prevarant, Cigo koji se bavi sitnom trgovinom, pomalo nesiguran i ograničen mladić, mjesni službenik u pošti, a kao šlag na tortu buduće glumačke postave pojavljuju se tu još neugledna, disleksična cura i njezin retardirani brat. No, što je tu je... Lokalni glavonja (Nikša Butijer) zahtijevat će kazališnu predstavu koja će vratiti kulturu u prostore gdje je odavno izgnana. Raditi predstavu s ljudima od koji većina nikad nije bila u kazalištu? Izazov! A kako svi nešto znaju o kaubojima i borbi između dobra i zla, to će biti to.
  
  Kauboji su, zapravo, film o onome od čega su satkani snovi svakoga od nas. Biti heroj koji će u sudbonosnom trenutku učiniti sve da zlo bude pobijeđeno. Romantični junak čuči, ako ne u svakome od nas, ali zasigurno u mnogima. Današnji se klinci u tome neće složiti, ali kauboji su (bili) zakon! Iz divljine u civilizaciju pretakao se jedan svijet u kojem se doista znalo što je dobro, a što zlo. No, Anočićev predložak u sebi krije i moment žudnje bezbrojnih malih ljudi. Biti netko i nešto... biti primijećen od drugih... biti glumac na pozornici života! Umjetnost je veća od života. Od ovoga postulata gradit će se utopija o jednome svijetu boljem, ljepšem i većem od onoga što ga svakodnevno živimo. Primjerice, poštanski službenik Javor (Hrvoje Barišić) tako će nastojati konačno ostvariti ambiciju svoje majke da može biti netko i nešto. Miodrag P. Osmanović (Rakan Rushaidat) pokušat će izići svijeta etničkog prezira i postati šerif koji se neće bojati lokalnih mafijaša i terorizatora, dok će nesigurni Domagoj (Živko Anočić) moći ostvariti dječačke snove o Billyju Rubinu, tajanstvenom strancu koji slama ženska srca prije nego se otputi u preriju.
  
  Po svome postavu, Kauboji su me podsjetili na svojevremeni britanski kino-hit. Pripovijest o petorici nezaposlenih – također potpunih autsajdera – koji na kraju izvode striptiz za žene u nekome pubu nosila je isti naboj koji stoji i u Anočičevoj pripovijesti o ljudima s rubova egzistencije. Skidajte se do kraja (Full Monty, 1997) u sebi je nosio subverzivni potencijal. U jednoj interpretaciji (naravno, riječ je o Žižeku) javni nastup totalnih autsajdera pred publikom, njihovo doslovno ogoljavanje predstavljao je herojski čin otpora buržoaski predodređenom nošenju uloga. Zašto i mi obespravljeni i ponižavani ne bismo jednom bili netko i nešto? Muškarci u Full Monty svojom su „rizomatskom, shizo- razmrvljenošću raznijeli paranodni proto-fašistički oklop fiksiranog identiteta“ (Deleuze-Guattari)!? Ma, jednostavno, radi se o tome da su autsajderi – kako u britanskom tako i u HR kino-hitu – barem na trenutak izašli iz svoje patnje i očaja i bili netko drugi!
  
  Ono u čemu filmska verzija Kauboja u bitnome nadograđuje kazališnu jest njezina ambijentacija. Bit ću ovdje posve subjektivan... kao ultimativno nostalgična scenerija Mršićevih Kauboja pojavljuje se sivi industrijski krajolik. Neke od najboljih sekvenci filma pružile su nam panoramu Kutine. Grad je to koji još uvijek umnogome obilježavaju baš industrijska postrojenja Petrokemije. Nekoliko panoramskih pregleda ovog – činilo nam se! – izumrlog svijeta, suočava nas s jadom i čemerom života u provinciji. Upravo u kontrapunktu s tim i takovim krajobrazom rodit će se magija Kauboja. Sunca u filmu ne vidimo... fotografija je okružja uvijek mračna, siva i bezbojna. Jedino u trenutku klimaksa, koji se – kao i u Full Monty – zbiva na pozornici, boje su raskošne i žive, a ovacije iz publike potiču nas da trijumfiramo zajedno s glumcima na sceni. Priznajem u tim sam kadrovima doživio neku emotivnu katarzu.
  
  Rekoh gore – pomalo preuzetno i svetogrdno – da vjerujem kako su Anočićevi kazališni Kauboji bolji od Mršićevih filmskih. Tekstualni predložak i glumačke interpretacije nude bezbroj improvizacija i varijacija, što je eminentno tek teatarskom mediju. Ipak i Mršićev film zadržao je dobar dio uspjele komičke teksture predloška. Sekvenca u kojoj upada Ivana Rushaidat kao Marica upravo je maestralna! No, radi se, zapravo o tragikomediji, o životnim velikim žalostima i malim radostima. Radi se o snovima. Figurica kaubojskog konja bila je i bljeskom nekog mojeg sjećanja iz djetinjstva.
  
  Kao u boji
  Moji snovi
  Kao u boji
  Moji snovi
  Kauboji kauboji kauboji svuda oni
  Kauboji kauboji svuda oko nas«.
  
  (BG-bend U škripcu, Kao u boji, album Godine ljubavi, 1982)
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 17. listopada 2013.

Piše:

Marijan
Krivak