Jedino mjesto na kojem George Clooney još donedavno nije uspio šarmirati svoje filmske partnerice bio je svemir, koji je u njegovoj zavodničkoj filmografiji ostao nikada osvojen teritorij. To mu je napokon gotovo omogućio Alfonso Cuarón u Gravitaciji, bombastičnoj visokobudžetnoj ekstravaganci, koja je toliko pretenciozna da su je i najstroži filmski kritičari morali ozbiljno shvatiti. Međutim, morat će ipak još malo pričekati jer doktorica Ryan Stone (Sandra Bullock) nekako je uspjela ostati imuna na zavodnički glas Matta Kowalskoga (George Clooney), a Clooney je u svojoj ulozi, unatoč žrtvovanju za drugoga, ostao odveć glumački tipiziran da bismo ga mogli ozbiljno shvatiti.
Cuarón je za razliku od većine naslova koji se odvijaju izvan našega planeta odlučio igrati na realističku crtu pa je nastojao izbjegavati sve propuste koje inače prate svemirske filmove, poput zvuka, vatre i eksplozija pa je njegov pristup bliži Kubrickovoj 2001: Odiseji u svemiru, nego space operama poput Zvjezdanih staza. Pritom je njegova pedanterija na trenutke zapanjujuća. Da ne bi gledateljima stvarao odveć veliku nelagodu i ostavio ih u posvemašnoj tišini, morao je upotrijebiti zaglušujući soundtrack, koji također dodatno nastoji potencirati nepredvidljivost i opasnost kojima je Sandra Bullock izložena kružeći oko Zemlje. To što je njezina frizura tijekom svih devedesetak minuta filma suvereno postojana u beztežinskom stanju, moramo razumijeti. Tko bi želio gledati raščupanu filmsku zvijezdu kako u Zemljinoj orbiti bježi od svih zamislivih i nezamislivih katastrofa? Za sve su opet krivi vražji Rusi sa svojim špijunskim satelitima, projektilima i šlampavošću pa se scenaristi (Alfonso Cuarón i Jonás Cuarón) nisu pretjerano zamarali oko uvjerljivosti i originalnosti vlastitih narativnih okidača, nadajući se da će ostati neprimijećeni pod silnim naletom svemirskoga smeća, koje prijeti junacima filma.
Cuarón je darovit i sposoban redatelj. Djeca čovječanstva (Children of Men, 2006) tehnički su besprijekorno, izvrsno režirano djelo u kojem se ogleda njegova sklonost paraboličnosti i koji je jedan od najfascinantnijih znanstveno-fantastičnih filmova u dvijetisućitima. Nažalost, Gravitacija ne samo da spomenuti naslov nije nadmašila, nego mu se nije ni izbliza primaknula. Nije da film ne obiluje izvrsno režiranim prizorima koji prizivaju najbolje trenutke Djece čovječanstva. S tehničke strane ostvarenju se nema što prigovoriti. Redatelj pažljivo i poprilično statično otvara film u kojem protagonisti nastoje otkloniti rutinski kvar na satelitu. No, već tada javlja se slutnja da će nešto krenuti po zlu pa Cuarón pažljivo gradira napetost. Iako je film snimljen u 3D formatu, posrijedi je jedan od rijetkih naslova za koje se može reći da nije žrtvovan u ime trodimenzionalnosti. Akcijske sekvence pedantno su i epski orkestrirane te se neprestano izmjenjuju s intimnim proživljavanjima i dvojbama protagonistice.
Sve bi savršeno funkcioniralo da priča nije odveć nategnuta i neuvjerljiva, a vizualna dopadljivost cjeline spomenuto nikako ne uspijeva prikriti. U devedesetak minuta filma Sandra Bullock izložena je svim mogućim katastrofama od kojih mora bježati. Ponestaje joj kisika, u ruskoj svemirskoj postaji izbija požar, ponovno ima bliske susrete umalo pogubne vrste s krhotinama satelita, Sojuz joj je zapeo za svemirsku postaju i pušta gorivo, čak se u trenutku epifanije ponovno javlja Georgeov duh ne bi li spasio situaciju. Upravljanje shuttleom za spašavanje pomoću pismenih uputa za rukovanje, situacija je u kojoj su se scenaristi u potpunosti pogubili. Da ne otkrivam detalje potencijalnim gledateljima Sandrinih svemirskih avantura, samo ću reći da sam na trenutak pomislio, kada je skončala na Zemlji, u nekom azijskom jezeru, da će se zaplesti u jezersku travu i na kraju, nadomak toliko željenoga spasenja, ugušiti. Cuarón je svoju junakinju izložio tolikoj količini stresa i nedaća da je nevjerojatno da se iz svega uspjela izvući živa, tek s nekoliko ogrebotina. U Hollywoodu logika nikada nije bila jača strana, no autor koji nastoji ostvarenje zaogrnuti u realističko ruho trebao je više pažnje posvetiti priči. Napetost i dojam bezizlaznosti mogao se postići s manje akcionosti, a više dramskih situacija, čime bi se izbjeglo takvo nepotrebno i nategnuto nizanje opasnosti. Stoga Gravitacija jednim dijelom ostavlja dojam projekta koji je ipak platio određeni danak producentskim prohtjevima.
Protuargument mojim prigovorima koncipiranju priče mogao bi biti da Cuarón naglasak pokušava staviti na paraboličnost priče. To je jednim dijelom točno jer Sandra ipak ne bježi od svih katastrofa samo akcije i pustolovnosti radi, nego autor pokušava koncipirati potku o ponovnom rođenju te davanju smisla egzistenciji koja je naoko izgubila svoje uporište nakon tragičnih događaja u prošlosti. Od trenutka kada se Ryan Stone namjesti u ruskoj svemirskoj postaji u fetusni položaj pa sve do posljenjeg scene u filmu, kada nakon prvoga neuspjeloga pokušaja uspijeva stati na vlastite noge nakon izlaska iz jezera kao simbola maternice, suočeni smo s ne osobito suptilnom simbolikom. Želim reći da, unatoč tehničkoj i vizualnoj besprijekornosti, odličnoj režiji i solidnom glumačkom nastupu Sandre Bullock, Gravitacija djeluje odveć praznjikavo i šuplje. Posrijedi je film kojem koncept napadno viri iz svake pore, a nametljivost takve vrste nikako ne može biti dobra. Mnogo intrigantnije za promišljanje od Cuarónove parabole problematika je svemirskoga smeća koje neprestano kruži nad našim glavama, prijeteći da nam kad-tad padne na glavu. Možda je to materijal za potencijalni nastavak filma?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. listopada 2013.
