Iza meda

Obrana i zaštita, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Gdje li je, o gdje li je, središte hrvatskog državotvorstva? Koji je to grad, država, selo...(?) da ne nabrajam dalje toponime dječje igre/slagalice. Ne treba biti previše zloban i zlonamjeran da bi se s dosta istomišljenika središte iste stavilo u prekrasan grad na Neretvi. Most neimara Hajrudina, Mostarske kiše, Mostarski dućani, Velež... dijelom su sjećanja neke bolje prošlosti. Škutori, Herceg-Bosna, anti-muslimanstvo, Zrinjski – sve je to dijelom „čudnog jada od Mostara grada“, kako bi to rekli, u jednoj od najljepših sevdalinki, današnji pronositelji dobrog duha tog grada, Mostar Sevdah Reunion. Pa kakve sve to ima veze s Hrvatskom, reći će pošteni hrvatski domoljub? Ima, ima, ali se (puno toga) ne smije reć'! Prehvaljeni i već prenagrađivani film Bobe Jelčića, Obrana i zaštita u svom podtekstu, na neki način, govori o svemu tome.
  
  Protagonist je filma Slavko (Bogdan Diklić) čovjek od šezdesetak godina, koji se nađe u situaciji neviđene tjeskobe. U nekim je trenucima ta tjeskoba toliko opipljivo prisutna da bi se mogla usporediti s onom što ju trpi Josef K. u Kafkinu romanu Proces! (Sjetimo se, tamo je junak optužen od nekoga i zbog nečega za koje nešto nikad ne saznajemo.) Slično Josefu K.-u, Slavko na kraju unezvjereno ostaje čekati pred uredom nepoznatog Dragana. Lik je to koji se u filmu stalno spominje, ali ga uopće ne vidimo.Poantiranje filma, tako je izvedeno u obliku tzv. otvorenog kraja, a tjeskoba opstaje kao jedina izvjesnost njegova protagonista.
  
  Na samome početku filma, iza teglice meda (asocijacija na film Angeline Jolie?), umire Đulaga. Nekoliko munjevitih kadrova iz ruke nakon toga, uvlače nas u sasvim tjeskobnu atmosferu Obrane i zaštite. Upoznajući Slavka, upoznajemo i ozračje koje vizualno vlada njegovim gradom – sivilom Mostara. Slavko i njegova supruga Milena (Nada Đurevska) imaju obvezu otići na sprovod, (pardon, đenazu!) spomenutom Đulagi, a zarad običajne, ali prije svega ljudske povezanosti s njegovom obitelji. No, radi se o Mostaru... Grad Mostar je, nakon rata u devedesetima, ostao podijeljen na dvije duboko suprotstavljene strane: onu našu, hrvatsku, i onu njihovu, muslimansku. Svatko tko je čuo za rušenje Starog mosta i kasnije građenje „još ljepšeg i starijeg“ znat će o čemu se tu radi.
  
  Beskrajna civilizacijska tragedija nadvila se nad negdašnji i vjekovima prirodno multikulturni grad. Muslimani, Hrvati, Srbi, Židovi... svi su nalazili mjesto pod suncem u tom lijepom gradu u Hercegovini. Jer, nota bene, Mostar nikada nije bio samo (bosansko)-hercegovački i jugoslavenski grad na Neretvi – pa kasnije središte Herceg-Bosne – nego je oduvijek i dijelom svjetske kulturne baštine na razmeđi civilizacijskih i vjerskih utjecaja. Ali, Slavkov Mostar kao da je iz nekoga drugog svijeta. Njegov dogovor sa suprugom o odlasku u drugi, muslimanski dio Mostara, praćen je stalnom, nepoznatom prijetnjom. Naime, riječ je o spomenutom Draganu... Iako ima ljudsku obvezu prema Đulagi i njegovima, izgleda, još je veća ona prema Draganu. Tko je Dragan? Rekoh već, tijekom cijelog filma, gledatelj ga ne vidi. On radi u nekoj instituciji od velike važnosti, za susret s njim treba imati unaprijed dogovoreni sastanak... od njegove ljutnje i/ili dobre volje zavise ljudske sudbine. Je li Dragan Slavkov prijatelj? Ne govori se o tome eskplicite... Ali njegov poziv (ili ne-poziv) fatalno predodređuje Slavkovu egzistenciju!

  Jelčić filmsku pripovijest iznosi kao „uvjetni narativ“. Dva puta tijekom filma protagonist – pogiba. (Jednom skače s balkona, drugi ga put pregazi kombi.)  No, Slavko nije mrtav sve do spomenutog otvorenog završetka. Njegova je tjeskoba neusmrtiva. Uvjetni je narativ zapravo alegorija današnjeg Mostara... ili onoga što je od tog grada ostalo. Jedino je rješenje – odlazak. O Mostaru Milena govori lijepoj Zehri (Ivana Roščić) kao da u gradu više nema ljudi. Ustvari nema ljudskosti. Tà, kakvo je to vrijeme došlo na ulice (podijeljena) grada? I to ne u meteorološkom smislu. Dodatnu dramatičnost i tjeskobu vizuri filma Jelčić dodaje i nepodnošljivom blizinom kamere svojim likovima. Najčešće ih snimatelj (Erol Zubčević) gađa u potiljak. Kao da su stalno na nišanu! Rukom nošena kamera pridonosi posve neugodnu ozračju straha i anksioznosti. U pojedinim trenucima, fiksiranje na lice Bogdana Diklića skalpelski precizno čeprika po njegovim neurozama i posvemašnjem nesnalaženju te izgubljenosti u vremenu i prostoru.
  
  Ustvari, veći je dio filma Obrana i zaštita tek u ozračju. Narativne eskapade s uvjetnim fabuliranjem u funkciji su naglašavanja stalne prijetnje i straha, kao i sveprisutne smrti. Đulagina smrt s početka tek je uvod u niz simboličnih mostarskih smrti. Slavko sin Krešo (Rakan Rushaidat) ponajprije će se pokazati otuđenim od oca. No, iako isprva s njime ne nalazi zajednički jezik, on je i dijelom Slavkove davno prošle mladosti. Jedna od najljepših sekvenci Obrane i zaštite biti će ona u kojoj protagonist stavlja ruku na sinovljeva ramena. Jedino će se tada Slavko osjetiti živim, ali... tek nakratko. Konačni Draganov poziv dovodi do nas posljednje, već opisane sekvence čekanja pred uredom Nepoznatog Nekog. Nepoznat Netko? Ne zvući li ova krležijanska sintagma već simptomatično za „hrvatski film kritičkih pretenzija“? Tko/što jest zlo inkarnirano u tim i takvim filmovima? Brešanovi Svjedoci (2003), nastali prema prehvaljenom romanu Jurice Pavičića Ovce od gipsa. Kako i taj roman nastojao ne previše duboko zadirati u neke tabu-teme, tako je i Brešanov film ostao negdje na pola puta između angažmana i kompromisa. Ostao je tek kamilica od kritike Nepoznatog Nekog.
  
  U još znatno kritički manje uspjelom filmu Lea i Darija (2010) zlo je sadržano u anacionalnim Ustašama kao primordijalnoj pošasti bez traga i porijekla. Kao da se uopće ne radi o neizbrisivoj stigmi nacionalne državotvornosti! Mitologizaciji i neoskvrnutost Domovinskog rata ozbiljnije je dovedena u pitanje Jurićevim i Devićevim Crncima (2009). Etniciteti se ovdje prepoznaju no ipak radi se o nekom neutralnom vojnom stroju i zlu u njemu. Zločin u mističnom okružju kojim se kreću psi rata ipak se prvenstveno univerzalizira, unatoč prepoznavanju protagonista koji ljude suprotne nacionalnosti ubija u garaži. Jedino su Schmitove Metastaze (2008) bile blizu odgonetki tog Nepoznatog Nekog. Sekvenca s odlaskom na Oltar domovine i više je no uspjelo sugestivna! Krpa (Bitorajac) je toliko stvaran lik da je u toj svojoj odredbi istovremeno i nestvaran! Ogoljenje nacionalnih osjećaja žal je za Hrvatskom kakva je mogla biti. A istinski razlog tomu jest upravo baš to HR-državotorstvo. 
  
  Jelčićev film zastaje negdje na pola puta između socijalno angažirana djela i horor filma. Pomalo teatralno, kafkijansko ozračje u njemu odbija imenovati glavnog krivca svih nevolja u Mostaru nakon „usudbenih povjestica“ iz devedesetih. Pa, zar nisu svi herojski akteri tematizirane mostarske (i širokobriješke) hrvatske državotvornosti „naši Vitezovi iz Den Haaga“?! Tko je, na kraju, taj(anstveni) Dragan? Previše bi otrcano i očito bilo u njemu prepoznati Beckettova Godota. Riječ je o svima nama, „predragim HR-domoljubima“, bilo Nam to drago ili ne! 
  
  © Marijan Krivak, FILMOVi.hr, 9. listopada 2013.

Piše:

Marijan
Krivak