Na repertoaru kina u Kaptol centru na sedmoj po redu reviji za filmske sladokusce našla su se dva komada koja naizgled nemaju dodirnih točaka. Jedan je minimalizirana, haiku priča o svojeglavoj japanskoj prostitutki i njezinoj mušteriji, profesoru sociologije u poodmakloj dobi (Like Someone in Love, Abbas Kiarostami, 2012). Čovjek je ugodinama koje se u zemlji izlazećega sunca duboko poštuju pa njegova opaska o tome da će se „zbiti ono što se mora zbiti“ dozira nelagodu jer odudara od tradicionalno suzdržanih izjava i gesta pripadnika treće životne dobi u Japanu. Pogotovo ako je riječ o prijelomnom trenutku filma kad profesor postaje svjestan da će ga poznanik otkucati automehaničaru čija djevojka – mlada callgirl Akiko – sjediu njegovu automobilu nakon što je prethodno provela noć u znanstvenikovu komornom apartmanu. Nakon što je isti automehaničar povjerovao u to da je sijedi profesor njezin djed te je popravio manji kvar na starčevu tamnoplavom Volvu. Drugi je komad o mladom učeniku Claudeu u Liceju Gustave Flaubert u nekom francuskom gradu ili gradiću, adolescentu koji piše zagonetne književne vježbe na poticaj profesora književnosti te se vješto šulja privatnim životima, kako profesora Germaina i njegove žene Jeanne koja vodi galeriju suvremene umjetnosti „poput dućana s porno rekvizitima“, tako i kolege učenika Rapha i njegovih roditelja, Rapha starijeg i žene mu Esthere koju igra aktualna supruga Romana Polanskog Emmanuelle Seigner (Dans la Maison, François Ozon, 2012).
Dva različita sižea, dva redatelja i dakako, dvije različite glumačke ekipe ipak se preklapaju u nekoliko socioloških i formalnih medijskih aspekata. Od početnih tehničkih detalja – oba su ostvarenja francuske produkcije, uz napomenu da je prvi japanska koprodukcija. U oba je filma profesor presudan lik. U Kiarostamijevu komadu Takashi (Tadashi Okuno) je u mirovini, u Ozonovu će filmu Germain (Fabrice Luchini) tu poziciju dosegnuti na samom kraju. U oba filmska slučaja glavni protagonisti skrivaju tajne, prikrivaju drugo lice ili tajni identitet. Akiko (Rin Takanashi) je mlada studentica i prikrivena prostitutka, Takashi je umirovljeni profesor i pritajeni pervertit, Claude (Ernst Umhauer) je marljivi učenik te prikriveno njuškalo i manipulator, Germain je učmali profesor i pritajeni voajer poput svog učenika, Raph mlađi je prosječan učenik pritajenih homoseksualnih sklonosti… Oba se filmska slučaja dotiču ideje o izokretanju odnosa između učitelja i učenika.
Taj se siže često koristi u japanskoj filmskoj industriji – u Kiarostamijevu komadu manje je uočljiv u kontekstu kratkog razgovora između Akiko i profesora povodom reprodukcije koja visi u njegovu dnevnom boravku, istodobno biblioteci i radnoj sobi. Originalna slika Chiyoji Yazakija (Treniranje papige, 1900) predstavlja mladu ženu koja uči bijelu papigu govoriti. Akiko će primijetiti da je situacija obrnuta te joj se čini kako papiga podučava mladu ženu. U Ozonovu komadu inverzija u odnosu između učenika i učitelja je više nego očigledna. Pogotovo s posljednjom scenom u kojoj učenik pokazuje blagu empatiju spram učitelja koji je dobio otkaz zahvaljujući njegovim literarnim sastavcima. U njima (sastavcima) učenik postupno krade učiteljevu privatnost. U oba se ostvarenja postupno širi nelagoda, tiha prijetnja sa strane koja će u japanskoj koprodukciji završiti razbijenim prozorom komornog apartmana i na smrt preplašenim profesorom u društvu zabrinute mlade prostitutke. Nelagoda à la Dans la maison završit će hitchcockovskim pogledom u dvorište – učitelj i učenik gledaju u kuću s dvanaestak prozora iza kojih se zbivaju privatne drame njezinih stanovnika.
Prema ocjeni mnogih kritičara Ozonov se komad služi filmskom strategijom Claudea Chabrola i kasnog Woodyja Allena. Međutim, kako se njegove minute troše habaju se i spomenuti modeli te na kraju nije jasno je li redateljev labirint više naginje razotkrivanju načina na koji se konstruira jedan scenarij, ili površnim zavrzlamama na francuski način, ili je pak riječ o smjeru prema logici američkog scenarista i redatelja Charliea Kaufmana. (Njegovu Sinegdohu iz 2008, filmsku priču o umnožavanju likova i njihovih sudbina zagrebačka je publika te iste godine mogla pogledati na 6. Zagreb Film Festivalu u kinodvorani SC-a.) Voajerski kompleks koji je francuski redatelj nudio na narativnoj razini nije iskorišten na medijskoj. Ne računajući posljednju scenu s dvanaestak prozora, tijekom čitava filma nije učinjen provokativnijimedijski eksperiment. Mladi Claude se u više navrata skriva iza stepeništa ili se njegov lik nazire iza štokova vrata dok špijunira domaćicu, Raphinu ženu (Emmanuelle Seigner). Takav razvoj vizualnih komponenti – suzdržan i skroman – bio bi posve dovoljan tijekom trajanja čitavog filma da se Ozon kasnije nije nastojao osloboditi uvodna Chabrolova obrasca.
Iranski redatelj u egzilu voajerski je alat koristio sugestivnije. Njegovi su instrumenti manje uočljivi, možda zato jer je japanska priča na prvi pogled znatno manje u špijunskom režimu od one u Ozonovu ostvarenju. Kiarostami je pripovijest o jednoj noći i jednome danu u životu prostitutke i staroga znanstvenika sustavno preveo u režim gledanja i nadzora. Od statičnog kadra na samom početku filma u kojemkinoposjetitelji očima Akiko gledaju na scenu u lokalu i slušaju njezin telefonski razgovor, zatim profesorov dijalog s TV odrazom pospane Akiko, pa statičan susjedin fokus na mladu prostitutku razbijenih usana (susjeda se ne vidi, samo se čuje njezin glas), zaključno sa završnim kadrom u kojem nema likova, samo rupa u prozoru kao posljedica bačena kamena. Prijetnja dolazi s ulice koju gledatelji u kinodvorani ne vide, barem ne u tom trenutku. Iranski redatelj kontinuirano otvara pogled na zbivanja iz perspektive svojih likova, ali ga istodobno i prikriva. U trenucima vizualnog ograničenja zvukom će igrati u korist nelagode.
Na kraju, netko će dodati – Sveto je samo film! U Ozonovom će komadu učiteljeva žena Jeanne i vlasnica galerije pod nazivom Minotaurov labirint (igra je Kristin Scott Thomas) ironično konstatirati kako od umjetnosti nema nikakve koristi. Kao primjer, navest će tri imena – Chapmana, njegovu omiljenu knjigu Lovac u raži J. D. Salingera i slučaj ubojstva Johna Lennona. Uz dužno poštovanje prema izjavi jedne fiktivne galeristice koja „galeriju vodi poput porno dućana“, dva su recentna filmska ostvarenja ipak provokativna i vrijedna pozornosti jer se – svaki na svoj način – bave režimima nadzora u zajednici, promatranjem sa strane, zadiranjem u tuđu privatnost i slično. Činjenica je da su forme nadzora u stvarnome svijetu sve rigidnije i sofisticiranije. Također je činjenica da se redatelji sve češće okreću medijskom resursu kojega podržavaju nadzorne kamere. Ti su resursi izazovni, pogotovo ako se ima u vidu precizni režim fokusa u Kiarostamijevu komadu koji svoj naslov duguje pjesmi iz 1944. u izvedbi Elle Fitzgerald trinaest godina kasnije.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 30. rujna 2013.
