U svijetu snomorice

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Šuti, red. Lukas Nola

• 
  
  Nakon posve neopravdano omalovaženog Pravog čuda (2007), redatelju i scenaristu Lukasu Noli na HAVC-ovu su natječaju financijska sredstva za snimanje sljedećeg cjelovečernjeg filma odobrena 2011., a što je – uz standardne javne prigovore nezadovoljnih pojedinaca da je trebalo onako, a ne ovako, kakvi prate rezultate svakog HAVC-ova natječaja – bilo posebno zapaženo zbog oštrog napada filmskog kritičara Deana Šoše (trenutno izvrsnog urednika Trećeg programa HTV-a) na lik i djelo Lukasa Nole kao paradigme učmalosti hrvatske kulture.
  
  Šošino prorokovanje da će Nola snimiti još jedan art-trash film koji se neće svidjeti ni kritici ni publici nije se pokazalo točnim. Sporno djelo Šuti (86 min., Hrvatska, 2013.) na 60. je Festivalu igranog filma u Puli, u posebno jakoj i brojnoj nacionalnoj konkurenciji, nagrađeno s pet Zlatnih Arena – za sporednu žensku ulogu (Lana Barić), za montažu (Slaven Zečević), za glazbu (Jura Ferina i Pavle Miholjević) te posebnim Zlatnim Arenama za ton (Dubravka Premar) i za masku (Julijana Vušković) kai i Brezom za najboljeg debitanta Tihani Lazović za glavnu ulogu, a po ocjenama publike (solidnih 3,81) film se našao na višoj poziciji od četiri druga ostvarenja, od kojih su dva, Nije sve u lovi Daria Pleića i Simon Čudotvorac Marka Oreškovića, zacijelo ciljanije usmjerena na dobar odjek kod gledatelja, dok je jedan, Obrana i zaštita Bobe Jelčića, prethodno prikazan u službenom programu Berlinalea. Da ne ostanemo magloviti, navedimo da je od ukupno dvadeset i tri filma iz Glavne sekcije i Sekcije manjinskih produkcija Nacionalnog programa, publika ocijenila njih dvanaest, odnosno one koji su bili prikazani u Areni. Šuti je u tom necjelovitom rangiranju bio osmi. Reakcije Ocjenjivačkog suda su, dakle, vrlo pozitivne (više nagrada od Šuti dobila je samo Jelčićeva Obrana i zaštita), recenzije kritičara pohvalne, a ni gledatelji nisu nezadovoljni.
  
  Kakav će, pak, biti odjek kod publike kad film krene u distribuciju, još ne znamo, no ako i ne bude osobit to neće biti zato što je film slab, nego zato što se ozbiljno i intenzivno bavi itekako relevantnom i važnom, ali neugodnom i mučnom, prerijetko obrađivanom temom zlostavljanja u obitelji (o kojoj se prečesto šuti, je li?), a većina publike, zna se odvajkada, u kinu se ne želi dodatno zamarati nevoljama i problemima svakodnevice, nego očekuje pitku (manje više površnu) zabavu. Trebaju li autori stoga podilaziti takvim željama i odustati od svih ostalih razloga za film? Na tu temu nije zgorega još jednom citirati jedinog hrvatskog filmskog hitmakera Vinka Brešana koji je u razgovoru za Festivalske novine rekao: „Ovo nije američka produkcija gdje bismo imali zadaću napraviti hit. Ovo je mala kinematografija gdje svaki autor pliva u svom mikrosvemiru i pokušava stvoriti neke slike i pokazati neki svjetonazor.“
  
  Šuti je smješten u pomalo nedefiniranu prošlosnu sadašnjost, odnosno u nekoliko razmjerno blisko-prošlosnih vremenskih razdoblja u kojima pratimo dio obiteljskog života glavne junakinje Bebe (Tihana Lazović, Andrea Rogan) koju je, kao i njenog brata (Bernard Tomić, Karlo Maloča) bešćutni otac (Milan Pleština) zanemarivao i psihofizički (i seksualno) zlostavljao od malena. Sada, kao supruga i majka, Beba se suočava s činjenicom da je njezin suprug Mirko (Živko Anočić) u mnogočemu nalik njezinu ocu, čovjeku koji u filmu nema nijedne vrline.
  
  Strava realnosti nesretna života realizirana je uz visok stupanj vizualne stilizacije – više-manje u crno zavijeni ambijenti-poluznakovi osvijetljeni iz nemogućih izvora (velemajstorski rad direktora fotografije Mirka Pivčevića) – no koja nije tek šminkersko estetiziranje, nego snažan prinos temi pripadajućem ugođaju uznemirenosti i frustracije, čiju svojevrsnu nadrealnost možemo tumačiti i kao izraz nevjerice, izraz nerazumijevanja postupaka navodno nam bližnjeg bića istog roda koje se ponaša naprosto neshvatljivo. Ili je, kako je rekao sam Nola, autorska zamisao bila vizualizirati priču kao noćnu moru, između ostaloga i zato jer se, tvrde mnogi, žrtve takvog nasilja nemilih događaja sjećaju kao neke polustvarne snomorice.
  
  Nekalkulantski, odvažan i angažiran, Šuti počinje prizorom tako visokog emocionalnog (i izvedbenog) intenziteta da se pitamo – a što dalje? Bez okolišanja,zahvaćajući ravno u srž, Nola hrabro i umješno otvara film scenom kakva bi u mnogome djelu bila snažna kulminacija zbivanja, a naboj uvodno uspostavljene psihoze ne popušta do odjavne špice čiji prvi natpis, onaj standardni, prečesto nečasno zlorabljen tekst: „snimljeno prema istinitoj priči“ malo kad ostavlja tako potresan dojam kao ovdje. Bez posezanja za nasiljem kao filmskom zabavom, izbjegavajući ga prikazivati u krupnom planu, baveći se njime kao zlom (koje generira zlo), Nola je snimio (vjerojatno) najmučniji film hrvatske kinematografije i u tom pogledu oduzeo kratkotrajno prvenstvo podjednako briljantnom prošlogodišnjem drugom filmu pulskog Festivala, Ljudožderu vegetarijancu (2012) Branka Schmidta.
  
  I istoj toj kinematografiji, kao i vlastitom opusu nekonvencionalnih, slobodnomislećih, precizno izvedenih ostvarenja (Nebo sateliti, 2000., Sami, 2001., Pravo čudo, 2007.) Lukas Nola pridodao je još jedan vrstan film. I nadajmo se da ćemo sljedeći cjelovečernji rad autora u naponu snage dočekati brže od pet-šest godina koliko su trajale stanke između njegovih posljednjih filmova.
  
  Pohvaliti svakako valja i prvorazredan, iznimno smislen, jednostavan i efektan plakat autora Šesnića & Turkovića, čist, jasan i čitak na prvi pogled, višestruko slojevit i rječit uz malo dulji pogled te uistinu tijesno vezan uz misao, sadržaj i poruku filma, pri ćemu je zanimljivo da, mada u vizualnom smislu ne slijedi (tamni) ton filma, u ugođajnom izvrsno korespondira s dominantnom uznemirujućom notom neugode.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. listopada 2013.

Piše:

Janko
Heidl