U začaranom krugu

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Projekcije, red. Zrinko Ogresta

  • Projekcije, red. Zrinko Ogresta

    Projekcije
    , šesti dugometražni igrani film Zrinka Ogreste, po mnogočemu su najradikalnije djelu ovogodišnje produkcije, formalno uvelike osebujno ostvarenje i u svjetskim razmjerima. Osim vrlo kratkog uvoda na prilaznom stubištu, sva je, naime, radnja smještena u jednu – k tome ne osobito atraktivnu, posve običnu – prostoriju, u malne realnom vremenu, a s pokojom iznimkom (sveprisutni pogled nadzornih kamera i nekoliko redateljskih kadrova bliskog praćenja protagonista), sav je snimljen u subjektivnim kadrovima devetoro likova.

    Privlačnost filma nije, međutim, oslonjena na taj izvedbeno-prezentacijski izazov – i redatelju i gledatelju – nego je riječ o djelu što ga pratimo lako i sa zanimanjem, poput kakvog formalno posve standardnog ostvarenja s normalnom raznovrsnošću lokacija i s normalnom količinom ljudstva ispred kamere (glavnih, sporednih i epizodnih likova te statista). Formalna samoograničenja nisu, dakle, okljaštrila filmske potencijale, niti su gledatelju nametnula neki osobit kut ili kriterij gledanja u kojem bi trebalo posebno uzeti u obzir redateljeve napore da ostvari film u takvim uvjetima.
    Projekcije, red. Zrinko Ogresta
    Riječ je o komornoj, konverzacijskoj, dijaloško-monološkoj, psihološkoj drami s lagano bergmanovskom notom, koja intrigantno i umjesno, uvelike odražavajući duh današnjice, metaforički i nemetaforički propituje brojne bolne anomalije svijeta privida i uvezenih budalaština u kojem živimo – odnosno ciljanog potčinjavanja raje sustavnim pranjem mozga – gdje je npr. posve uobičajeno da manekenke postaju stručnjakinje za ljudske resurse (uvaženost zanimanja celebrityja), a većina se toga svodi na prezentaciju i prodavanje šarenih laži iliti sranja u boji koje navodno žarko želimo i koje smo navodno sami izabrali, a što se ovdje manifestira kroz prikaz tobože dobrovoljne i korisne, a zapravo prisilne i (po svoj prilici) beskorisne (ali skupe!) tzv. grupne psihoterapije (oblik tečaja samopomoći) koja se, recimo, vrlo lako može usporediti s principima funkcioniranja dobrovoljnog uplaćivanja mirovinskog stupa.
    Projekcije, red. Zrinko Ogresta
    Običan čovjek – možemo pročitati iz Projekcija – načelno je sklon slušanju i slijeđenju autoriteta, kakav god on bio, jer preuzimanje vodstva i organizacije u vlastite ruke naprosto nadmašuje svekolike kapacitete većine stanovništva. Lukavi i neempatični na toj su spoznaji izgradili sustav u kojem će samom svojom pozicijom autoriteta držati stado u poniznosti, a ovčice će im, ma koliko nezadovoljne, za to još i platiti, pa makar ih ovi iznevjerili i ostavili na cjedilu kao što to – i kad nije i kad jest osobno nazočan – u Projekcijama čini razglašeni veliki američki psihoterapeut (izvrsno izabran slovenski glumac Vladimir Jurc). A u takve, izgubljene bez čvrste vođine ruke, pripadaju i oni koji nisu na samom kraju lanca, oni koji bi trebali biti svojevrsna uzdanica najobičnijih, naroda – u ovom slučaju to su psiholozi, psihijatri i pedagozi, mahom psihički nesređeni polaznici tečaja za samopomoć, a u koje nije teško projicirati kojekakve stvarne (niže) predstavnike ovih i onih struktura, doktore za ovo i ono koji nisu ni osobito kompetentni (psihički nestabilni psiholozi), niti su više od marioneta Velikog Brata (nadzorne kamere), tko god on bio.
    Projekcije, red. Zrinko Ogresta
    Bit će da nije bez vraga ni to što kružni raspored sjedenja na terapiji može asocirati na raspored zvijezda na zastavi Europske unije čijim smo bojama ofarbani baš nekako u isto vrijeme kad je dovršen Ogrestin film. „Sitne ovce poljem pasu, zadovoljno bleje ovčije sudbine,“ pjevao je svojedobno, u drugom društvenom uređenju, Drago Mlinarec (pjesma Ovce, album Tako lako, 1979.), no evo, više od tri desetljeća poslije, smješteni u onomad žuđeni sustav, i dalje smo (ne samo mi) tek blejave ovce, baš kao što smo bili i tada. Bez obzira na sve mijene, neke nas stalnosti postojano prate. Ili, nedvojbeno sugerira završnica Projekcija, sudbina nam je da se zbog svojih nedostataka neprestano vrtimo u krug.

    Nešto od navedenog je činjenica, nešto je moguća interpretacija, no kako rekosmo, riječ je o filmu koji gledatelja ne opterećuje svojom posebnošću, nego unutar određenih okvira slijedi najklasičniji recept za zanimljiv film, onaj koji odvajkada nastoje slijediti (gotovo svi) filmaši svih opredjeljenja – ispričati zanimljivu priču o zanimljivim likovima na zanimljiv način. Ako je zanimljivo postavljen scenarij Lade Kaštelan i mogao otrpjeti ponešto dorada, Ogresta je u realizaciji maksimalno iskoristio potencijale pisanog teksta, pri čemu svakako valja istaknuti iznimne doprinose ravnatelja filmske fotografije Branka Linte i snimateljice Tamare Cesarec te glumačke ekipe koju, osim spomenutog Jurca, čine Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Polona Juh, Ksenija Marinković, Ksenija Pajić, Jasna Bilušić, Luka Petrušić i Doris Šarić Kukuljica.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. listopada 2012.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji