Na tuđem vrtuljku
60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Nije sve u lovi, red. Dario Pleić; Hitac, red. Robert Orhel
-
U presedanski bogatoj i raznolikoj ponudi Nacionalnog programa 60. Pule našla su se i dva filma kriminalističko-trilerskog žanrovskog profila, oba dugometražni igrani prvijenci ne tako mladih debitanata (pojava cjelovečernjih kino-debitanata na pragu ili preko praga sredovječnosti jedno je od obilježja hrvatske kinematografije posljednjih godina) što su dosad, između ostaloga, marljivo režirali brojne epizode kriminalistički ugođenih Dobrih namjera (2007-2008) i Mamutice (2008-2010), televizijskih serija koje se drži nešto kvalitetnijim proizvodima od trakavičastog melodramskog kiča kao što su Najbolje godine (2009-2011), Larin izbor (2011-2013) ili Loza (2011-2012) čije su (brojne) epizode Dario Pleić (1967) i Robert Orhel (1975) također potpisali.
Netko će reći da se spomenute (i brojne druge srodne, naše, relativno novije) serije, premda ambijentalno i mentalitetno donekle pohrvaćene, najvećma doimaju poput tuđica implementiranih više u ovdašnju televizijsku i medijsku stvarnost negoli u ovdašnju životnu realnost, da se doimaju poput djela oblikovanih ponajprije s idejom oponašanja stranih uzora i modela, a manje poput djela ostvarenih zato da bi se kroz igranu formu komentirali i dokumentirali klima i običaji mjesta i vremena u kojem su ona nastala. Na tom tragu, moglo bi se učiniti da su i Pleić i Orhel u svoje cjelovečernje igrane prvijence unijeli podosta od takvog pristupa i razmišljanja te snimili filmove koji više žele imitirati određene vrste inozemnih djela, negoli baviti se Hrvatskom danas, u koju su oba filma smještena.
Ima li, primjerice, pomno (šminkerski?) dizajniran, skandinavski hladnjikav izgled Orhelove psihološko-kriminalističko-detektivske drame Hitac (76 min., Hrvatska, 2013) neke bitne veze s onime čime se bavi, s onima s kojima se bavi, s prostorom i vremenom u kojem je nastao ili je riječ o repliciranju vizualija cijenjenih suvremenih (skandinavskih) serija sličnoga tipa? Jesu li prizori u zabavnom parku što opisuju (fingiranu?) zaljubljeničku sreću u Pleićevu melodramskom trileru Nije sve u lovi (87 min., Hrvatska, 2013) uistinu uvjerljiv uzorak naše stvarnosti pri početku 21. stoljeća ili je ta scena adrenalinske vožnje na ringlšpilu tek prepisani znak iz inozemnih filmova?
Iako ima argumenata za oba tumačenja, može se reći da upravo naglašeno oslanjanje na bjelosvjetske modele samo po sebi uvelike svjedoči o suvremenom društvenom i mentalnom trenutku lijepe naše što se na svim planovima – kulturnom, gospodarskom, političkom... – dobrovoljno i objeručke prepušta imperijalizmu i hegemoniji. Tako, eto, i naš mlađahni par sreću ljubavi danas izražava prepuštajući se centripetalnim silama na zastrašujućem okomitom vrtuljku, jer je u inozemnim filmovima i serijama vidio da se tako čini u naprednom svijetu, zato što ga je propagandna mašinerija potrošačkog društva uvjerila da je to jako zabavno i da sretnici iz slobodnih, demokratskih, bogatijih društava Amorov ushit zaokružuju baš tako. I sad, napokon, kad nam je naša, već dvadesetogodišnja hrvatska samostalnost omogućila i laku dostupnost takva kola (kako li smo u crnom samoupravnom socijalizmu samo preživjeli bez njega?), moramo se i mi veseliti toj šarenoj laži pa makar nam od nje i pozlilo.
Kao što je dolazak tzv. demokracije s osamostaljenjem Hrvatske u zemlju uvezao ovakve blagodati s nekadašnjeg trulog Zapada, uvezao je i razvio, primjerice i bankarske malverzacijske vratolomije, privatnu korporacijsku monopolizaciju, kulturu kamatarenja i oružanih pljački. Kroz priču o lakomislenom, neodgovornom i arogantnom mladiću Robiju (Marko Cindrić) zapalom u dugove iz kojih mu pomaže izvući se djevojka Ines (Sara Stanić) upuštajući se u koristoljubivu vezu s naizgled mirnim i dobroćudnim bankarom Markom (Nikša Butijer) čija mračna tajna cjelinu u završnici začinjava zrncem horora, sve to tematizira Pleićev Nije sve u lovi (napisan u suradnji s Brankom Ružićem) film čija osnovna premisa, kako veli redatelj, glasi „što su ljudi u stanju učiniti zbog novca“. Uvjerljivo, najintrigantnije psihološko pitanje – što li nagoni relativno pristojnu i sređenu djevojku poput Ines da se toliko, do vlastite propasti, zalaže i izlaže za momka koji to ne zaslužuje, odnosno što je to tako intenzivno veže uza nj? – nažalost ostaje neistraženo.
Postupno, pa čak i nevoljko zbližavanje dviju junakinja, policijske istražiteljice Anite (Ecija Ojdanić) i studentice Petre (Iva Babić) koja je nenamjernim hicem iz pištolja usmrtila slučajnog prolaznika u Orhelovu Hicu, ostaje neobjašnjeno taman koliko treba s obzirom na vječnu neobjašnjivost ljudskih odnosa. Sprega vizualne elegancije – uz iznimnu začudnost tomu neskladne činjenice da se tijekom cijeloga filma gotovo agresivno vide naslage filmske šminke na licu glavne glumice, dok joj frizura neprestano stoji zabetonirano poput loše perike – i svojevrsne tromosti zbivanja, nekome će se učiniti pomalo beskrvnom, a nekome primjereno atmosferičnom. Jedan od pokazatelja dometa te skandinavske TV-drame u hrvatskoj obradi svakako je uvrštavanje u World Competition, glavni natjecateljski program Međunarodnog filmskog festivala u Montrealu, a valja spomenuti i da su sudionici panel-diskusije s inozemnim filmskim kritičarima i selektorima filmskih festivala održane posljednjeg dana Pulskog festivala, nakon što su prikazani svi filmovi, izdvojili Orhelov Hitac i Pleićev Nije sve u lovi kao primjere djela koja bi trebala naići na dobar odaziv publike.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2013.
Piše:
Heidl