Na tuđem vrtuljku

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Nije sve u lovi, red. Dario Pleić; Hitac, red. Robert Orhel

  • Nije sve u lovi, red. Dario Pleić

    U presedanski bogatoj i raznolikoj ponudi Nacionalnog programa 60. Pule našla su se i dva filma kriminalističko-trilerskog žanrovskog profila, oba dugometražni igrani prvijenci ne tako mladih debitanata (pojava cjelovečernjih kino-debitanata na pragu ili preko praga sredovječnosti jedno je od obilježja hrvatske kinematografije posljednjih godina) što su dosad, između ostaloga, marljivo režirali brojne epizode kriminalistički ugođenih Dobrih namjera (2007-2008) i Mamutice (2008-2010), televizijskih serija koje se drži nešto kvalitetnijim proizvodima od trakavičastog melodramskog kiča kao što su Najbolje godine (2009-2011), Larin izbor (2011-2013) ili Loza (2011-2012) čije su (brojne) epizode Dario Pleić (1967) i Robert Orhel (1975) također potpisali.
    Hitac, red. Robert Orhel
    Netko će reći da se spomenute (i brojne druge srodne, naše, relativno novije) serije, premda ambijentalno i mentalitetno donekle pohrvaćene, najvećma doimaju poput tuđica implementiranih više u ovdašnju televizijsku i medijsku stvarnost negoli u ovdašnju životnu realnost, da se doimaju poput djela oblikovanih ponajprije s idejom oponašanja stranih uzora i modela, a manje poput djela ostvarenih zato da bi se kroz igranu formu komentirali i dokumentirali klima i običaji mjesta i vremena u kojem su ona nastala. Na tom tragu, moglo bi se učiniti da su i Pleić i Orhel u svoje cjelovečernje igrane prvijence unijeli podosta od takvog pristupa i razmišljanja te snimili filmove koji više žele imitirati određene vrste inozemnih djela, negoli baviti se Hrvatskom danas, u koju su oba filma smještena.

    Ima li, primjerice, pomno (šminkerski?) dizajniran, skandinavski hladnjikav izgled Orhelove psihološko-kriminalističko-detektivske drame Hitac (76 min., Hrvatska, 2013) neke bitne veze s onime čime se bavi, s onima s kojima se bavi, s prostorom i vremenom u kojem je nastao ili je riječ o repliciranju vizualija cijenjenih suvremenih (skandinavskih) serija sličnoga tipa? Jesu li prizori u zabavnom parku što opisuju (fingiranu?) zaljubljeničku sreću u Pleićevu melodramskom trileru Nije sve u lovi (87 min., Hrvatska, 2013) uistinu uvjerljiv uzorak naše stvarnosti pri početku 21. stoljeća ili je ta scena adrenalinske vožnje na ringlšpilu tek prepisani znak iz inozemnih filmova?
    Nije sve u lovi, red. Dario Pleić
    Iako ima argumenata za oba tumačenja, može se reći da upravo naglašeno oslanjanje na bjelosvjetske modele samo po sebi uvelike svjedoči o suvremenom društvenom i mentalnom trenutku lijepe naše što se na svim planovima – kulturnom, gospodarskom, političkom... – dobrovoljno i objeručke prepušta imperijalizmu i hegemoniji. Tako, eto, i naš mlađahni par sreću ljubavi danas izražava prepuštajući se centripetalnim silama na zastrašujućem okomitom vrtuljku, jer je u inozemnim filmovima i serijama vidio da se tako čini u naprednom svijetu, zato što ga je propagandna mašinerija potrošačkog društva uvjerila da je to jako zabavno i da sretnici iz slobodnih, demokratskih, bogatijih društava Amorov ushit zaokružuju baš tako. I sad, napokon, kad nam je naša, već dvadesetogodišnja hrvatska samostalnost omogućila i laku dostupnost takva kola (kako li smo u crnom samoupravnom socijalizmu samo preživjeli bez njega?), moramo se i mi veseliti toj šarenoj laži pa makar nam od nje i pozlilo.

    Kao što je dolazak tzv. demokracije s osamostaljenjem Hrvatske u zemlju uvezao ovakve blagodati s nekadašnjeg trulog Zapada, uvezao je i razvio, primjerice i bankarske malverzacijske vratolomije, privatnu korporacijsku monopolizaciju, kulturu kamatarenja i oružanih pljački. Kroz priču o lakomislenom, neodgovornom i arogantnom mladiću Robiju (Marko Cindrić) zapalom u dugove iz kojih mu pomaže izvući se djevojka Ines (Sara Stanić) upuštajući se u koristoljubivu vezu s naizgled mirnim i dobroćudnim bankarom Markom (Nikša Butijer) čija mračna tajna cjelinu u završnici začinjava zrncem horora, sve to tematizira Pleićev Nije sve u lovi (napisan u suradnji s Brankom Ružićem) film čija osnovna premisa, kako veli redatelj, glasi „što su ljudi u stanju učiniti zbog novca“. Uvjerljivo, najintrigantnije psihološko pitanje – što li nagoni relativno pristojnu i sređenu djevojku poput Ines da se toliko, do vlastite propasti, zalaže i izlaže za momka koji to ne zaslužuje, odnosno što je to tako intenzivno veže uza nj? – nažalost ostaje neistraženo.
    Hitac, red. Robert Orhel
    Postupno, pa čak i nevoljko zbližavanje dviju junakinja, policijske istražiteljice Anite (Ecija Ojdanić) i studentice Petre (Iva Babić) koja je nenamjernim hicem iz pištolja usmrtila slučajnog prolaznika u Orhelovu Hicu, ostaje neobjašnjeno taman koliko treba s obzirom na vječnu neobjašnjivost ljudskih odnosa. Sprega vizualne elegancije – uz iznimnu začudnost tomu neskladne činjenice da se tijekom cijeloga filma gotovo agresivno vide naslage filmske šminke na licu glavne glumice, dok joj frizura neprestano stoji zabetonirano poput loše perike – i svojevrsne tromosti zbivanja, nekome će se učiniti pomalo beskrvnom, a nekome primjereno atmosferičnom. Jedan od pokazatelja dometa te skandinavske TV-drame u hrvatskoj obradi svakako je uvrštavanje u World Competition, glavni natjecateljski program Međunarodnog filmskog festivala u Montrealu, a valja spomenuti i da su sudionici panel-diskusije s inozemnim filmskim kritičarima i selektorima filmskih festivala održane posljednjeg dana Pulskog festivala, nakon što su prikazani svi filmovi, izdvojili Orhelov Hitac i Pleićev Nije sve u lovi kao primjere djela koja bi trebala naići na dobar odaziv publike.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2013.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji