Dojmljiva melodrama

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. - 27. srpnja 2013.: Oproštaj, red. Dan Oki

• 
  
  Svakim novim dugometražnim filmom sve nenaglašenije eksperimentalan, odnosno sve komunikativniji i pristupačniji tzv. širokoj publici, Dan Oki, još donedavno percipiran više kao umjetnik novih medija koji se bavi i filmskom režijom, danas, s četiri cjelovečernja (mahom) igrana filma iza sebe, bez sumnje može biti uvažen kao regularni filmski redatelj koji je ovamo pristigao iz ili preko područja multimedije. Uz ostale čimbenike i zato što se suvremeni hrvatski (cjelovečernji igrani) film općenito poprilično izmjestio iz okvira svojevrsne, u nas nepisanim pravilom određene i prešutnim konsenzusom prihvaćene ideje po kojoj je pravi film tek onaj koji se razmjerno čvrsto usidrio unutar okvira klasično narativno fabulativnog reprezentiranja, odosno interpretiranja stvarnosti.
  
  Odmicanju, pa i oslobađanju od tog srednjestrujaškog modela koji je, poslije kratkotrajnog modernističkog (i artističkog) buma u drugoj polovini 1960-ih (s Vatroslavom Mimicom kao najistaknutijim i najradikalnijim predstavnikom), dominirao ovdašnjom kinematografijom od kraja 1970-ih godina, tijekom desetljeća doprinosili su mnogi autori – npr. Ante Babaja (Izgubljeni zavičaj, 1980; Kamenita vrata, 1992), Goran Rušinović (Mondo Bobo, 1997; Svjetsko čudovište, 2003), Lukas Nola (Nebo sateliti, 2000; Sami, 2001; Pravo čudo, 2007), Dalibor Matanić (Fine mrtve djevojke, 2002; Sto minuta Slave, 2004; Kino Lika, 2009), Zrinko Ogresta (Tu, 2003), Tomislav Radić (Što je Iva snimila 21. listopada 2003., 2005; Tri priče o nespavanju, 2008; Kotlovina, 2011), Filip Šovagović (Pušća Bistra, 2005), Bobo Jelčić i Nataša Rajković (Ono sve što znaš o meni, 2005), Matija Kluković (Ajde, dan... prođi..., 2006), Goran Dević i Zvonimir Jurić (Crnci, 2009) ... – među njima i sam Oki. Taj je odmak rezultirao mogućnošću (i njenim ostvarenjem) da u Puli prošle godine Veliku zlatnu Arenu za najbolji film osvoji nekonvencionalan film kao što je Pismo ćaći (2012) Damira Čučića koji bi tek pet ili deset godina ranije najvjerojatnije bio tretiran kao marginalno ostvarenje, a da ga brojem i važnošću priznanja prati podjednako nekonvencionalan Ljudožder vegetarijanac (2012) Branka Schmidta.
  
  Jedan je od rezultata takvih razvojnih stremljenja ovdašnje kinematografije i taj da je nadmoćna većina filmova u ovogodišnjoj Nacionalnoj konkurenciji – uključujući čak i prošlosezonski populistički velehit Svećenikova djeca (2013) Vinka Brešana – obilježena osvježavajućim duhom istraživalaštva. Dakle, ne iznalaženjem što boljih rješenja unutar određenih modela, nego traženjem (i pronalaženjem) izraza što nadilaze horizonte pretpostavljene percepcije hrvatske klasične srednje struje, inovativnim pa i hrabrim autorskim odlukama i potezima u okvirima domaće, gdjekad čak i svjetske kinematografije, primjerice u slučaju filma Projekcije (2013) Zrinka Ogreste koji se cijeli zbiva u jednoj prostoriji, u otprilike realnom vremenu, a k tome je, s iznimkom nekoliko kadrova, u cijelosti izveden u subjektivnim kadrovima. Točnije, od trinaest konkurentnih filmova, tek se tri – kriminalističko-trilerska drama Nije sve u lovi (2013) Daria Pleića i Hitac (2013) Nevena Orhela te detektivsko-trilerski film za djecu Zagonetni dječak (2013) Dražena Žarkovića – kreću unutar konvencionalnijih dramsko-žanrovskih granica. Majstori (2013) Dalibora Matanića i Kauboji (2013) Tomislava Mršića, koji pretežno pripadaju žanru komedije, nezanemarivom inventivnošću iskošavaju predvidljive ustaljenosti, dok ostalih sedam filmova uvelike izmiče jednostavnijim kategorizacijama i klasifikacijama. Iako navedene teze zahtijevaju opširniju razradu, ovom ćemo ih prilikom ostaviti na razini šturih natuknica.
  
  U tom kontekstu generalne, itekako dobrodošle eksperimetalizacije hrvatskog dugometražnog igranog filma, Okijev se Oproštaj (80 min, Hrvatska, 2013) doima gotovo srednjestrujaškim djelom skladno uklopljenim u gro proizvodnje. Posrijedi je film koji od gledatelja zahtijeva tek onoliko pažnje i koncentracije koliko minimalno i valja pokloniti umjetničkom djelu iole dostojanstvenih namjera. Težina filma ponajprije je u njegovoj temi, angažiranom bavljenju problemom smrtonosne bolesti azbestoze u okolici Splita, uzrokovane industrijsko-ekološkim nemarom, problemom koji je desetljećima guran pod tapet, ali i danas, godinama nakon njegove formalne sanacije, odnosi živote ljudi nastanjenih u tom području. Kako veli sam Oki, riječ je o djelu koje – dodajmo, za razliku od njegovih prethodnih filmova Oxygen4 (2004), Predstava (2010) i Mrak (2011) – lako može gledati i najšira publika, no koje je izrađeno serijom režijskih postupaka iz pozicije art filma.
  
  Središnji je lik mlađahna Splićanka Nina (Andrea Mladinić) koja otkrije da boluje od azbestoze. Razrađujući u suptilnim naznakama njene odnose s nekolicinom bliskih osoba – slijepom majkom (Bruna Bebić), najboljim prijateljem (Nikša Arčanin) i dvjema prijateljicama/poznanicama (Danijela Vuković i Elena Orlić) – Oproštaj perceptivno prati kako se običan, mali čovjek nosi s kobnim udarcima sudbine. Suosjećajan s ljudima poput nas, društveno relevantan te nenametljivo, ali i bez dvojbe ironičan prema vladajućim vrijednostima današnjice – primjerice zlatousto slatkorječivim političko-korporacijskim nastupima i govorima (uspješan glumački debi filmskog povjesničara Danijela Rafaelića u ulozi ministra zaštite okoliša) – potkrepljen upečatljivom filmskom fotografijom Raula Brzića, sugestivnom glazbom Vjerana Šalamona koja uvelike asocira na onu Pierrea Jansena (najpoznatijega po suradnji s Claudeom Chabrolom), ostvaren u dobro odmjerenom tempu, uz prevladavajuć isprano-tmuran ugođaj prošaran proplamsajima međuljudske topline iskrene ljubavi te uz dobro pogođen spoj dokumentaristički stvarnosnoga s poetski stiliziranim, Oproštaj se u konačnici iskazuje dojmljivom, ali decentnom melodramom s nekoliko uistinu ganutljivih prizora, među kojima se osobitom snagom urezuje onaj kulminacijski, nijemoga plesa majke i kćeri uz pjesmu Horses Patti Smith.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2013.

Piše:

Janko
Heidl