Kad muškarac voli ženu

Prije ponoći (Before Midnight), red. Richard Linkalter

  • Prije ponoći (Before Midnight), red. Richard Linkalter

    Kako je to kad „muškarac sretne ženu“? Kako je to kad „muškarac voli ženu“? (When a Man Loves a Woman, kako se to u svojim pjesmama pitaju Percy Sledge i Michael Bolton.) Još od Adama i Eve to je tema koja nas zaokuplja. I to ne samo muškarce i žene, nego i umjetnike: pjesnike, prozaiste, kipare, slikare, filmske autore... Za sve one koji su možda posumnjali u postojanost veze muškarca i žene, ponovno se pojavljuje Richard Linkalter sa svojim najnovijim ostvarenjem. Prije ponoći (Before Midnight, 2013), treći je dio njegove 1995. godine začete trilogije o Jesseu i Celine. Linklater snima dijelove svoje pripovijesti u pravilnim razmacima od devet godina. Nakon prvog susreta spomenutih protagonista u filmu Prije zore (Before Sunrise, 1995), uslijedilo je njihovo vezivanje u Prije sumraka (Before Sunset, 2004). Konačno, na ovogodišnjem Sundanceu mogli smo vidjeti i dovršenje(?) redateljeve pripovijesti o Celine (Julie Delpy) i Jesseu (Ethan Hawke).
    Prije ponoći (Before Midnight), red. Richard Linkalter
    O čemu se ustvari radi u Prije ponoći? Jesse i Celine zatječemo ovoga puta u Grčkoj, postojbini naše Zapadne civilizacije, kako to uobičavamo reći. Nakon što otprati svog sina Hanka na dugi let prema Americi, Jesse Wallace, uspješan pisac sa svojih 41 godinu, nalazi se na još jednoj ozbiljnoj postaji preispitivanja vlastita života. Njegova je uloga Hankova oca na praktičkoj razini dovedena u pitanje time što se bliži razdoblje u kojemu on više neće moći biti tako povezan sa sinom... nadolaze pubertetski problemi, a razdvojenost Hanka i Jessea je (i ne samo) oceanska. Jesse stoga, želeći Celine natuknuti mogućnost povratka u Sjedinjene Države i pokušaj ishođenja starateljstva nad sinom, preispituje i svoj bazični odnos sa Celine.

    Ima li između njih još strasti? Želi li se ona njemu i dalje žrtvovati? Može li on i dalje trpjeti njezine hirove i optuživanja? Linklater, naravno, kako već nagovijestih na početku napisa, nesumnjivo vjeruje u postojanost odnosa muškarca i žene. Unatoč svim verbalnim eskapadama u ključnom, drugom dijelu filma – koji se odvija u hotelskoj sobi romantičnog grčkog okružja – dolazi do smiraja. Taj će kraj značiti da je arhetipski odnos muškarca i žene učvršćen nakon emotivne bure koja se „smiruje poput mlijeka u čaši“ (rekao bi ovdašnji arhetipski rock-pjesnik!) 
    Prije ponoći (Before Midnight), red. Richard Linkalter
    Po čemu je Linkalter važan redatelj suvremenog američkog nezavisnog filma? Ponajprije, djelo tog talentiranog samouka karakterizira jedinstvo mjesta, vremena i radnje, dakle čista, aristotelovska preciznost u razvijanju vlastitih sižea. Radnje gotovo svih njegovih filmova odvijaju se u okviru od 24 sata! Linkalter dramatiku postiže gradacijom dijaloga između protagonista. Najjednostavnije, radi se o brbljavim fimovima. (U jednom Linkalterovu filmu izgovara se, npr., više rijeći negoli u čitavu opusu od petnaest filmova Bele Tarra!) Po toj karakteristici, taj američki redatelj i scenarist – bez ikakva formalnog filmskog obrazovanja – recimo, blizak je ostvarenjima Erica Rohmera i Woodyja Allena. No, možda, ponekad nešto manje duhovit.

    Govoreći o filmu Prije ponoći, Linkalter će ga sam odrediti kao „pisanje doktorske teze“. U samome će filmu, čini se, sam autor svoje stavove iznositi kroz usta protagonista Jessea. (usput budi rečeno, Ethan Hawke je najčešći Linklaterov glumac, gotov već pa njegov alter-ego!) Celine, u interpretaciji Julie Delpy (koja je u najnovijem filmu vidno otežala, ali je još uvijek predivno ženstvena!) biti će korektiv i oponirajuća silnica Jessejevim/autorovim stavovima... doista utjelovljena heroina post-feminizma. Celineini solilokviji bliski su onome što je Eve Ensler naziva Vaginini monolozi. Neki od njezinih emotivnih verbalnih iskaza u filmu doista govore o vječnoj ženskoj podjarmljenosti žena u patrijrahalnoj civilizaciji koju nastanjujemo. Linklater gotovo pa savršeno ulazi u „žemski um“ svoje protagonistice!
    Prije ponoći (Before Midnight), red. Richard Linkalter
    Gledajući filmove poput Prije ponoći često se postavlja pitanje o njihovoj filmičnosti. Nakon uvodne sekvence na aerodromu, primjerice imamo gotovo petnaestominutnu kadar u kojemu su protagonisti snimljeni sprijeda u automobilu. Radi se tu o svojevrsnom oživljenom tablou. Linklater uopće ne poseže za montažom u spomenutom, vremenskom periodu. Ipak, tzv. filmičnost i dinamike sadržana je u izobilju dramatske tenzije koju unose oduhovljene i životne replike glumaca. Linklater je beskrajno siguran u snagu izgovorenih riječi Ethana Hawkea i Julie Delpy. (usput budi rečeno, njih troje i zajednički supotpisuju scenarij fima). Nije, naravno, nimalo slučajno što je radnja filma Prije ponoći smještena u Grčku. U apsolutno romantičnom ozračju Južnog Peloponeza desit će se i samospoznaja. Kroz razgovor s ostarjelim piscem Patrickom i Grkinjom, udovicom Natalijom, spominju se i neki toponimi vezani uz grčku filozofiju. Iako Jesse zasigurno nije Sokrat – kako ga u jednom trenutku nazove Celine – natpis sa hrama u Delfima kao da natkriljuje i idejni svijet Linklaterova filma – Gnosi se authon (Spoznaj sama sebe).

    Prije ponoći, dakle, funkcionira kao zaključni dio same trilogije o sebespoznaji. Ta je sebespoznaja, zapravo i odgovor na sva, na početku postavljena pitanja o tomu kako je to „kad muškarac sretne i voli ženu“. Ljubav je, zapravo, vrlo jednostavna stvar. Ali i najsloženija moguća! Kundera će, primjerice, o životu (i ljubavi) govoriti u terminu „nepodnošljiva lakoća postojanja“. Takvi su i Linklaterovi filmovi... Osim rotoskopskoga eksperimenta s animiranim djelom Život koji se budi (Waking Life, 2001) – „u kojemu se stil mijenja ovisno o dinamici scene“ (Mario Radovanović) – svi su njegovi fimovi tehnički jednostavni. Takva je i trilogija koju Prije ponoći zaokružuje. Jednostavno? Ne, ne... Linklaterov je film vraški precizno složen umjetnički prikaz onog, naoko, jednostavnog. A da je u tome uspio jednostavno složit će se, vjerujem, i velik broj gledatelja s premijere u Metropolisu!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. rujna 2013.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji