Kaže prije konačnoga obračuna sa zlim silama Lorraine Warren (Vera Farmiga) svom suprugu Edu (Patrick Wilson), s kojim vodi uslužni obrt za obranu prestrašenih građana od vragova i demona, da ih je bog s razlogom spojio kako bi branili njegov poredak na ovome svijetu. Time su scenaristi Chad i Carey Hayes dobro ilustrirali religijski podtekst cijeloga podžanra koji se bavi egzorcizmom i koji je postao jednim od prepoznatljivih tendova u horor filmu posljednjih desetak godina. Takvi se naslovi nižu kao na pokretnoj traci – Egzorcizam Emily Rose (The Excorcism of Emily Rose, 2005) Scotta Derricksona, Opsjednuti (The Haunting in Connecticut, 2009) Petera Cornwella, Opsjednuti 2: Duhovi Georgije (The Haunting in Connecticut 2: Ghosts of Georgia) Toma Elkinsa, Posljednji egzorcizam (The Last Egzorcism, 2010) Daniela Stamma, Obred (The Rite, 2011) Mikael Håfströma – da navedem samo neka djela. Razlog tome dvojake je prirode. Serijski ubojice, radništvo, vampiri, seksualne manjine, američki rednecksi, osvetnički nastrojene majke i ini inventar hororskih negativaca jednostavno se izlizao pa je trebalo pronaći nove zlikovce. Kako je to u današnje vrijeme težak poduhvat, netko se dosjetio da ponovno prizove najstarijeg od svih negativaca – vraga i njegove pobočnike demone, samo što ih se sada trebalo smjestiti u opet ne osobito originalan kontekst egzorcima, teme koja istodobno straši i golica svojom kontroverznošću te još uvijek nudi materijala za eksploataciju.
Drugi razlog je kulturološki, iako je on manje bitan od nastojanja da se pokuša prodati svježa roba. Većina gore spomenutih filmova vješto spaja problematiku egzorcizma s toposom ukletih kuća, koje su jedan od najućestalijih motiva horor filmova. Kako je poručivao tagline s plakata filma Ljudi pod stubama (The People under the Stairs, 1991) Wesa Cravena – „U svakom susjedstvu postoji jedna kuća o kojoj odrasli šapuću, a djeca prelaze cestu ne bi li je zaobišla“. Napuštena, stara i oronula zdanja ili su krila psihopatske ubojice, kao u Cravenovu filmu, ili nečeste sile, a mogle su funkcionirati kao projekcija nesvjesnoga, odnosno svega onoga što malograđanska suburbia ne može asimilirati pa projicira na svoje Drugo. Sada je to samo modificirano, odnosno provučeno kroz religijsku prizmu. Naslove koje sam u ovome tekstu naveo nije moguće iščitavati drugačije neko kao jezive parabole o zlu koje svuda vreba na dobre sveameričke obitelji koje treba zaštititi – vrag opsjeda dobre i bolesne sinove, nevinu djecu, požrtvovne majke – kućne anđele tjera da krvavo ubiju vlastitu djecu i slično. Neprijatelj nikada nije bio samo vanjski, očito je da postoje i brojni unutrašnji o kojima treba voditi brigu. Zajedničkom ljubavlju i požrtvovnošću, ispravnim i poniznim načinom života te odricanjima u ovostranosti moguće je ostati na putu vrline, sugeriraju nam redatelji, okrutno pokazujući svojim gledateljima da vrag nikada ne spava te da se dobro moraju starati o spasenju vlastite duše. Takav negativac više nije projekcija okrutnoga superega koji se osvećuje za pretjerano uživanje, nego iskušenje samo koje valja prebroditi i nadvladati. Zadatak je Lorriane i Eda, samozvanih demonologa u Prizivanjima, da zaštite te dobre i neugledne obitelji.
Iako je za jedan horor dobio poprilično solidne kritike, usudio bih se reći da je film Jamesa Wana (Slagalica strave / Saw, 2004) za egzorcističke filmove isto što je nekoliko mjeseci ranije Čovjek od čelika (Man of Steel, 2013) Zacka Snydera bio za djela o superjunacima – slijepa ulica i kraj puta, iako su Prizivanja ipak ponešto bolje ostvarenje. Svojom svjetonazorskom oštricom, djelo se ne razlikuje od svojih prethodnika. U središtu razmatranja je obitelj koja se sastoji od majke i oca te pet kćeri, koji su se netom uselili u provincijsku kuću smještenu, predvidljivo, negdje na kraju selu. Obiteljska idila uskoro se pretvara u pravi košmar, a demonolozi Warrenovi pozvani su da spase stvar. Pritom Lorraine, u tumačenju Vere Farmige (Ni na nebu ni na zemlji) koja lik glumi kao da je konstatno na nekom halucinogenu, svoju empatičnost posredno opravdava ljepotom i radošću te obitelji, koja ipak na njezinu veliku žalost nije vjerski osvještena a djeca nisu krštena, što im je u datim okolnostima veliki minus. Farmigin glumački partner Patrick Wilson (Anđeli u Americi) djeluje odveć anemično.
Wan zna inscenirati napete situacije, iako su škripavi ormari, različiti sumnjivi zvukovi, skriveni podrumi i strah od nevidljivih bića te sila pod krevetima nebrojeno puta viđeni i otrcani motivi. Unatoč tome, njegove voženje katkada pobuđuje u gledatelju osjećaj nelagodnosti, a dinamična kamera uspijeva na trenutke podići napetost sugerirajući da se u kući dogodile opake stvari te time nadomjestiti prazninu već nekoliko puta odgledane priče kao i standarnih redateljskih rješenja.
Iako redatelj ima stila, priča filma, osim što nije nimalo originalna, djeluje kao tematski horor zabavni park. Ako biste trebali načiniti popis rekvizita iz horor filmova koji su našli svoje mjesto u filmu, čini se da bi jednostavnije bilo krenuti od onoga što se ne pojavljuje u djelu, a to su vjerojatno vampiri, zombiji i vanzemaljci. Psihotične lutke opsjednute demonima, vragovi, vještice, žrvovana djeca, pomahnitale ptice, opsjednute majke, duhovi – sve je to nabacano u priču bez osobita reda i odgovarajuće scenarističke razrade pa priča djeluje odveć razbarušeno za vlastito dobro.
Nakon Zazivanja čini se da su svi potencijali horora o egzorcizmu isrcpljeni jer se ovaj trend neprestano vrti u krugu sačinjenom od maloga broja tema i motiva uklopljenih često u konzervativno i moralističko ruho.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. rujna 2013.