Neil Jordan je tijekom redateljske karijere bio sklon posezanju za (irskim) folklorom, primjerice u naslovima The Company of Wolves (1984) i Ondine (2009), a Byzantium ga ponovno vraća u to okrilje. Ekranizacija vampirske drame Moire Buffiny prožeta je mračnim akcentima u kojima se spaja eros s thanatosom slično kao i u The Company of Wolves, premda tematika djelo dovodi u okrilje Jordanove ekranizacije romana Anne Rice Razgovor s vampirom (Interview with the Vampire, 1994), filma kojim je zakoračio u komercijalnu holivudsku produkciju. U tom su naslovu vampirski fetiši bili isključivo muške igračke, a žene su svedene na puke žrtve, hranu i suputnice. Byzantium u prvi plan stavlja ženske subjekte, iako je vampirsko bratstvo isključivo muška stvar u koju žene nemaju nikakva pristupa. Stoga redateljeva vampirica Clara (Gemma Arterton) biva prokleta jer se prevarom domogla besmrtnosti da bi potom bila isključena iz vampirske zajednice jer se bavila nečasnim zanimanjem prostitucijom, iako je u bordel dovedena na prijevaru, te je pritom niže klasne pripadnosti od potrebne da bi se iznimka učinila.
Bilo bi pretjerano u Jordanovu ostvarenju tražiti feminističke akcente, no činjenica ostaje da je za razliku od Razgovora s vampirom redatekh naglasak odlučio staviti na dvojac koji čine majka i kćer te njihov ambivalentan odnos. Tim više što fatalna Clara nije nimalo simpatičan lik, a u konačnici dobiva mogućnost iskupljenja, iako je razrješenje priče odveć zbrzano, a njezina karakterna promjena ponešto zbrkana i nemotivirana. U Byzantiumu većina protagonista nije osobito simpatična pa je podcrtano da Clarini progonitelji u svojoj mizoginiji nisu ništa bolji od nje i njezina sebična, posesivna odnosa prama vlastitoj kćeri. Međutim, film ne pokušava biti studija odnosa majke i kćeri, a priča je nudila pregršt potencijala za pomaknuto seciranje istoga, iako djelo ostavlja dojam mnogo krvavijega i manje stilizirana Razgovora s vampirom, snimanoga isključivo iz ženske perspektive.
Saga Sumrak zauvijek je uništila vampirski podžanr pa je Stephanie Mayer seksualno ambivalentne krvopije pretvorila u seksualno apstinirajuća i anemična stvorenja, koji se presijavaju na sunčevoj svjetlosti, nakon čega ih više nitko uz sav silna trud ne može shvatiti ozbiljno. Jordanov naslov donekle pokušava podžanru vratiti dignitet, premda je potaknut trendom kojega je ova franšiza otvorila, što se ponajviše ogleda u pojedinim romanično-ljubavnim aspektima priče. Clarina kćer Eleanor (Saoirse Ronan) razvija romantičan odnos sa smrtno bolesnim mladićem Frankom (Caleb Landry Jones) kojega će u završnici (očekivano i predvidljivo) povampiriti ne bi li ga spasila od leukemije, a time i dobila partnera koji će joj pomoći da preživi monotonu vječnost te se oslobodi majčina pogubna utjecaja. Pritom Caleb Landry Jones fizički djeluje kao antipod Robertu Pattinsonu, čime se očito nastoji suspregnuti šminkeraj Meyeričinih ekranizacija te pokušati nešto realističnije, iako je to uvjetno rečeno, prikazati ljubavni odnos.
Za razliku od ideala seksualnoga suzdržavanja u serijalu Sumrak, iz ovoga filma probija prikriven element seksualne anksioznosti Jordanova para. Vampiri također nisu nužno negativci, nego se bore protiv nepravde i nasilja u svijetu. Eleanor je pritom vođenja humanom idejom da se hrani samo ljudima od kojih dobiva odobrenje da ih ubije, mahom osoba na zalazu života, nad kojima vrši svojevrsnu eutanaziju.
Jordanovo je ostvarenje mnogo mračnije od Sumraka, čija je umivenost i romantiziranost zamijenjena krvavim i nasilnim prizorima od kojih bi Stephanie Mayer vjerojatno dobila tikove pa u pojedinim segmentima Byzantium, poput The Company of Wolves, nalikuje na mračnu i nasilnu bajku. Pritom se autor nije libio ni svoga prepoznatljivog lirizma koji se izmjenjuje s okrutnostima te postavljanjem nezavidne egzistencijalne situacije protagonistica, podjednako u segmentima koji se odnose na narativnu prošlost i sadašnjost. Rukopis mu je stiliziran, što je posebice uočivo u simbolički intoniranim kadrovima u kojima prevladava crvena boja poput slapova krvi na otoku na koji likovi stižu u potrazi za vječnim životom.
Radnja se odvija na dvijema vremenskim razinama. Prva se odnosi na narativnu sadašnjost u kojoj majka i kćer nastoje umaći progoniteljima, a druga na narativnu prošlost koja nalikuje period pieceu i u kojoj se iznosi povijest protagonistica te predstavlja predtekst za motivaciju njihova djelovanja i ponašanja. Tu se umeću različiti pripovjedači, odnosno, dio se situacija razmatra iz perspektive kćeri, a dio iz rakursa majke, čime cjelina gubi na konciznosti, tim više što se žanrovski isprepliću elementi kostimiranog i ljubavnog filma, trilera, horora i drame. Stoga film na trenutke, uz pokoji logički propust u priči, djeluje kao da Jordan nije imao jasnu koncepciju što s materijalom želi postići. Ne može se oteti dojmu da bi spomenutom slaganju priče možda više odgovarao format televizijske mini serije.
Byzantium je zabavno djelce za nezahtjevno gledanje, koje je daleko od redateljevih ponajboljih ostvarenja Mona Lisa (1986), Plačljiva igra (The Crying Game, 1992) i Kraj ljubavne priče (The End of the Affair, 1999).
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. kolovoza 2013.
