Ljepota je u malim stvarima

Zagrebačke priče, vol. 2, red. Hana Jušić, Sara Hribar, Aldo Tardozzi, Ivan Sikavica, Josip Visković, Radoslav Jovanov – Gonzo

• 
  
  Gotovo četiri godine nakon inicijalnih, imamo sada i Zagrebačke priče vol.2. Najlogičnija su pitanja: čemu i zašto. Je li vrijedilo, nakon tek donekle uspjelog omnibusa iz 2009, nastavljati priču. Jer, ipak, ne radi se ni o Rambu, Policijskoj akademiji ili o Smrtonosnom oružju. Znam, znam... hrvatski je to produkt-projekt koji je – barem preko dvije svoje priče – imao uspjeha na festivalima, i koji je trebalo opet iznova vratiti u život. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog samog projekta, zbog umreženosti, zbog mobilnosti. Jer, o čemu se drugome radi u suvremenom poimanju proizvodnje i razmjene kulture (umjetosti, znanosti, ekonomije...)! Dakle, kakve su Zagrebačke priče vol. 2? Jesu li bolje od Zagrebačkih priča vol.1? (I je li to uopće važno?)
  
  Nakon odgledavnja, zlobni bi se kritičar mogao upitati: Zar je od pristiglih 149 scenarija, ovo doista najbolje? Jesu li ovih šest pripovijesti baš najreprezentativnije? Nakon toga slijedi i pitanje: koliko su Zagrebačke priče vol.2 uistinu zagrebačke? Odmah odgovarajući na ovo drugo, mogu reći da se, barem u mizansceni drugog filma mnogo više prepoznaje rodni mi grad negoli u prethodniku. Jednom riječi, Zagreb je ovdje urbaniji. Jer, zamijećena ruralnost inicijalnog filma cijelu je ideju stavila u neku drugu dimenziju. Mnogo je ipak važnije, koliko su fimovi svojom cjelinom univerzalni i koliko su, nadalje, umjetnički koherentni u svojem ostvarenom artističkom dojmu.
  
  Poput prvoga, niti ovaj drugi nastavak ovdje ne stoji puno bolje. Od šest pripovijesti u Zarebačkim pričama vol. 2, čini mi se, tek dvije mogle bi stajati kao vrijedni samostalni kratkometražni filmovi. Neću reći da su ostali bez ikakve vrijednosti, no ipak su to tek mali fragmenti koji ne nadilaze zanatsku vježbu. Dvije uvodne pripovijesti djelo su autorica. Hana Veček potpisuje Kruške. Kruške iz naslova su ono nostalgično mjesto kojemu se, kroz sjećanje, vraća jedan od dvoje protagonista ovog dijela filma. Naime, radi se o komornoj priči u kojoj se u predvečerje svog vjenčanja otac sastaje sa svojom kćerkom. (Njegova izbranica, saznajemo, kćerkinih je godina.) Njih dvoje započinju razgovor kojim se vraćaju u prošlost i u intimu davno prohujalih vremena. Ovaj ultimativno nostalgičan postav, međutim, ne uspijeva pobuditi neke stvarne emocije. Siniša Popović i Aleksandra Stojaković, u ogoljeloj scenografiji i u ne baš inventivnom dijalogu svjedoče tomu kako se, inače vrlo talentirana, autorica baš i ne snalazi u oblikovanju sjetne i nostagične atmosfere. Ozračje je prije začudno no sjetno. Ni poantiranje panoramom preko slika i crteža na zidu ne uspijeva dočarati očitu intimnu namjeru autorice.
  
  Tek je nešto malo dojmljiviji dio koji se izravno nadovezuje na uvodni. Mlada Sara Hribar uobličuje pripovijest o bračnom otuđenju pod naslovom Od danas do sutra. Spomenuto bračno otuđenje moglo bi se i poopćiti na sve prikazano. Naime, sve se čini otuđenim – ljudi, grad, obitelsjki rituali. Pritom, nije mi ostalo sasvim jasno zbog čega su supružnici preko dana odvojeni i je li priča o rastavljenosti tek glumljena? (Slabo razaznatljiv ton u filmu dobrim je dijelom uzrokom tih nejasnoća.) Ipak, autorica gradi ozračje koje u izgubljenim fizionomijama dvoje mladih roditelja (Dijana Vidušin i Stjepan Perić) na rođendanskoj zabavi njihove šestogodišnje kćerke, očito pokazuje otuđenje i (ne)snalažnje u društvenim ritualima. Pritom, njegovi stalni razgovori na mobitel i njen razgovor (očijukanje?) s jednim od gostiju na partyju otkrivaju baš tu alijenaciju. Kakvog će to jednog dana ostaviti traga na djeci? Pogled djevojčice prema ocu koji odlazi, ipak, malo uspjelije ponetira tu priču.
  
  I upravo je odnos između djece i roditelja onaj vezivni moment sljedećih dviju priča. Mucica Alda Tardozzija daleko je najupjeliji dio omnibusa. Ta urnebesna pripovijest o prvom samostalnom odlasku osnovnoškolca u školu prepuna je odličnog situacijskog humora i otkriva već dokazani autorov nerv za komično. Janko Rakoš i Hana Hegedušić tumače smotane roditelje koji svoga Mucicu, pardon, Tvrtka, šalju na dug i opasan put – u školu! Pritom, on ima i na karti iscrtan itinerar tog avanaturističkog putešestvija. Naravno, prema zakonitostima žanra, sve što će se na tom putu desiti biti će drukčije od očekivanog. U ovoj urnebesnoj komediji o rodteljskoj posesivnosti, u pomalo slapstick maniri, na kraju će tata Janko završiti na policiji, a bliski će nam se predjeli oko poznate Džamije učiniti poput kakve neobične opasne i daleke zemlje. Nakon slabo primljenih i ne baš inventivnih dugometražnih Fleka, Tardozzi je ovdje ponovno bio na svom terenu!
  
  Isto se nikako ne bi moglo reći za Ivana Sikavicu. Jedini autor koji je svoju priliku dobio u oba dijela Zagrebačkih pričadonosi nam sad segment pod naslovom Sin. Ovaj je dio filma svojom i vizurom najmračniji. Naime, Otac (Goran Radaković) izvodi Sina (Matija Čigir) iz neke ustanove kako bi krenuli u noćnu avanturu... treninga!? Dok ovaj drugi trči pejzažima oko Jaruna, otac ga prati u automobilu. Kasnije mu se i sam pridružuje. Dolazi do premora, posrtanja i povraćanja... autor sugerira, čini se, i do pomirenja. No, ogoljenost postava ne doseže do neke smislenosti. Ako se nešto i željelo nagovijestiti o odnosu oca i sina, ostalo je šturo i nesuvislo.
  
  Svojedobni wunderkind filmske kritike, Josip Visković već se dulje bavi svojim osebujnim, raznorodnim filmskim djelcima. (Bilježio sam ih sa začudnošću u raznim selekcijama Dana hrvatskog filma.) Njegov segment u Zagrebačkim pričama 2 ima naslov Može neko bacit čik odozgo i po svemu je najzbiljskije zagrebački. Naime, sorry, ja danas Zagreb najprije prepoznajem po bijedi egzistencije. Mladi par koji očekuje dijete, Šljaker Darko (Nikola Miljanović) i djetinjasta Jasna (Katja Crevar) svoj životni prostor dijeli s njegovim roditeljima. Nakon groteskno gadljive, ali i vrlo moguće i zbiljske scene s njegovim pijanim ocem, njih se dvoje odlučuju provesti noć na otvorenom. Sam je naslov segmenta njihov izravan navod dok gledaju prema otvorenom nebu kroz okružje oronulih zagrebački zgrada. I upravo u tom trenutku očituje se sva poezija mladenačke ljubavi... U trenutku dok sami leže i gledaju prema gore, pokazuje se da život barem na trenutke može biti lijep i obećavajući... makar i u zamišljaju (a usred popljuvanih i smradnih starogradskih dvorišta)!
  
  Film zaključuje pripovijest koju režira priznati spot-autor Radoslav Jovanov –Gonzo. Na kvadrat međutim, ne uspijeva prenijeti išta više od scenarističke začkoljice. Naime, autorica scenarija, Jasna Žmak, željela je predočiti izostanak istinske komunikacije između dvije ljubavnice u zajedničkom domaćinstvu. Jedna od njih (Judita Franković) nikako drugoj (Ivan Roščić) ne može verbalno iskazati svoje osjećaje pa to čini pomoću malih samoljepivih papirića. Ovdje se sjetih osebujnog ljubavnog odnosa Ivane Roščić i Barbare Prpić Biffel u remek-djelu Zdravka Mustaća Bastion (2007). I tamo je nedostajala komunikacija koja se sublimirala kroz nemušto animalno i erotski subverzivno. Kod Kvadrata nažalost, svega toga nema... Poantiranje priče (i pomirenje) u nazovi artističkom peformansu jedne od protagonistica tek je izlika za nemuštost priče. 
  
  Na kraju, opet, jesu li Zagrebačke priče vol. 2 bolje od prvog dijela? Nevažno i nebitno. Dobili smo dva dobra kratkometražna filma namah spremna za samostalno prikazivanje po svjetskim festivalima. (Doduše ni ostali dijelovi nisu bez šanse.) I to je doista više negoli dovoljno! A film kao cjelina? U vremenu u koje živimo, nažalost, i to je nevažno. Never mind... Iskreno uživajući u Mucici i Može neko bacit čik odozgo, osvijestio sam sebi još jednom da se ljepota sastoji u malim stvarima. Makar to bili i pojedini segmenti jednog projektnog hrvatskog filmskog omnibusa.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 6. kolovoza 2013.

Piše:

Marijan
Krivak