U svojim kritikama često sam se referirao na način na koji suvremena filmska produkcija odražava današnju narcističku kulturu. Sofia Coppola (Samoubojstva nevinih, Izgubljeni u prijevodu), kao redateljica koja inače nikada u svojim ostvarenjima nije skrivala fascinaciju popularnom kulturom, odlučula je u Blink Ring podosta ironijski secirati stanje društva. Navedeno se razmatra na nekoliko razina. Prvo postoji grupica tinejdžera koji su opsjednuti slavnim osobama pa gotovo fetišistički ulaze u njihove domove te im pljačkaju imovinu, napose odjeću i obuću, kojoj potom koriste jer se u slavnim krpicama osjećaju bolje i vrijednije. Druga razina odnosi se na američku grupnu fascinaciju prijestupnicima. Jedan od protagonista, Marc Hall (Israel Broussard), u završnici filma kaže da je tek nakon što je uhićen dobio nebrojeno mnogo zahtjeva za prijateljstvom na Facebooku te je čak otvorena grupa njemu u čast. Time je i sam postao svojevrsni celebrity. Treći bitan trenutak je vezan histeričnu potrebu za pokazivanjem na društvenim mrežama jer vrijednost svake pojedine osobe očito se svela na brojku koliko je lajkova dobila za svaku fotografiju ili status koju je objavila. Time u središte djela biva postavljeno propitivanje fascinacije zvijezdama popularne kulture i koliko daleko ona može ići, s posebnim osvrtom na činjenicu da je posljednjih desetljeća naš osobni život u potpunosti kolektiviziran jer nešto poput privatnosti više ne postoji – sve je na prodaju i javno dijeljenje.
Coppola podosta ležerno pristupa materijalu, film je lišen moraliziranja i mnogo više nudi humoran prizvuk dok prati grupicu opčinjenih protagonista na njihovom pohodu kroz vile slavnih osoba, koje su svojim uređenjem i ostalim artefaktima, s druge strane, perverzija sama po sebi. Blago humoran prizvuk, koji film nastoji afirmirati dok prati histerično ushićene reakcije na odjevni predmet Paris Hilton u negledljivom leopard uzoru, ipak ostavlja gorak okus u ustima. Posebice do izražaja dolazi razigrana mlada glumačka postava koja je vrlo uvjerljivo uspjela prenijeti svoje opsesije: Israel Broussard kao mladić koji ima problema sa samopouzdanjem i prihvaćanjem vlastita seksulanog identiteta, Katie Chang kao njegova najbolja prijateljica opsjednuta slavnim kućama i luksuznim brandovima slavnih, a posebice Emma Watson koja u završnici pokazuje kako se, ako ste vješti, sve može preobraziti u dobar i koristan način za stjecanjem slave.
Redateljičini tinejdžeri utemeljeni su na stvarnim osobama te događajima koje je u članku The Suspects Wore Louboutins, objavljenom u Vanity Fairu 2010. godine, opisala Nancy Jo Sales, a zanilmljivost cijele situacije leži na činjenici kako su posrijedi bila dobro situirana djeca iz boljestojećih obitelji. Pritom naglasak nije na luksuznim markama samima po sebi, nego na luksuznim markama koje posjeduju slavne osobe pa robna marka ovdje postaje lakanovski falusni entitet – nošenje ukradene odjeće slavih protagonistima daje osjećaj potpunosti, čini ih zvijezdama unutar njihove društvene skupine jer su im vršnjaci zavidni i žele biti na njihovom mjestu.
Bling Ring predstavlja radikalnu inačicu onoga o čemu je izvrsno pisala psihoanalitička feministica Jessica Benjamin u studiji Bonds of Love (1988) kada je polemizirala s Adornovom studijom Frojdovska teorija i obrazac fašističke propagande, a posebice stavovima Heinza Kohuta i Christophera Lascha da razvoju narcizma u kulturi nakon Drugoga svjetskoga rata pogoduje opadanje tradicionalne očinske funkcije i njezina autoriteta u obitelji. Adorno je dobro naznačio kako moderni vođa može predstavljati uvećanu predodžbu sebe ili određenu ideja, čime se ponovno signalizira društveni i psihološki zaokret prema narcizmu. Upravo narcistička predodožba sebe i ideje o luksuznom načinu života predstavljaju temeljni vodič protagonista, koji su neprestano izloženi bombardiranju slikama o slavnima i uspješnima.
Benjamin pak nadopunjuje spomenutu postavku smatrajući kako nije riječ o opadanju očinske funkcije nego su posrijedi nepovoljni obiteljski odnosi te frustracija identifikacijske ljubavi. Primjerice, redateljica tijekom filma mahom izbjegava prikazivanje protagonista u okviru obitelji. Jedina je iznimka Nicki (Emma Watson) upravo iz razloga što i njezina majka izravno podržava model terapetuske kulture. Ostale protagoniste tek u završnici vidimo u obiteljskim okruženjima kada shvaćamo kako su posrijedi manje ili više prosječne obitelji, no očito odnosi unutar njih ne funkcionira najbolje jer roditeljima uopće nije stalo što im djeca čine izvan njihova vidokruga.
Coppoli nažalost nije osobito stalo do društvenoga seciranja te kompleksnijega zahvata u psihologiju protagonista. Njezina je kamera mahom situirana unutar male grupe protagonista te sagledavanja njihovo ponašanje i reakcije koji, zbog dobro iskorištene glumačke postave, dovoljno govore sami za sebe. Autorica je također uvijek bila vizualno osviještena, što do izražaja dolazi i u ovome ostvarenju. Stilski film pokušava ostaviti dojam nabrijane snimke za društvene mreže. No cjelini nedostaje narativne konciznosti, a Blink Ring na trenutke djeluje tek kao stilska vježba. Kada ne zna što bi učinila, umeće prizor jednoga od svojih junaka i njegovo poziranje pred web kamerom, bez izakvoga smisla i funkcije.
Bling Ring imao je izvrsnoga potencijala da se prometne u zanimljivu društvenu satiru, no ostaje dojam kako se redateljica donekle mučila s materijalom te joj ni samoj nije bilo posve jasno kojim bi putem trebala krenuti. Rajcanja njezinih protagonista nad odjevnim predmetima slavnih osoba ipak s vremenom postaju odveć repetitivna za vlastito, ali i gledateljevo dobro.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. srpnja 2013.
