Bez mednog soka
Košnice, red. Igor Šeregi, Boaz Debby, Michael Carson Lennox, Simon Dolensky, Tomaš Kratochvil
-
Postoji li stvarnost izvan svoje medijske tvorbe? Ima li još neke zbilje izvan njezine znanstveno-tehnologijske konstrukcije? Možemo li još uopće razgovarati jedni s drugima, a da to ne bude putem medijskih, tehnoloških proteza? Sva ta, a i druga ontološka pitanja nametnula su mi se nakon odgledavanja filmske umotvorine pod naslovom Košnice. O čemu se radi u Košnicama? Ovaj je omnibus sastavljen od pet priča o jednom četvrtku u pet gradova. Jeruzalem, Köln, Prag, London i Zagreb. Upravo je iz ovog posljednje spomenutog i krenula ideja o realizaciji jednog filma koji bi zabilježio pet priča o suvremenim košnicama, na koje sve više nalikuje život u euro-gradovima.
Preliminarno, kakav je rezultat te i takve ideje? Pa, i nije se baš proizvelo puno slasnog i slatkog, mednog filmskog nektara. Producent Ivan Kelava sa zagrebačke ADU rukovodio se osnovnim postulatima poduzetničke strategije. Suvremeno je poimanje i umjetnosti i znanosti jednostavno: Planiranje, umreženje, standardizacija, kontrola – četiri su postulata tzv. društva znanja koje nam u svojoj Teoriji neobrazovanosti (2006) predstavlja Konbrad Paul Liesmann Svi se oni ujedinjuju pod jednom čudotvornom riječi današnjice – projekt. Svi danas nešto projektiraju: od projektanata u arhitektonskim uredima preko poduzetničkih biznismena do već spomenutih uvoditelja u društva znanja. Projektiraju ponešto već i klinci na svojim sve bjesnijim gadget mobitel- uređajima, a vjerojatno i kumice na placu imaju neki projekt s neprodanim povrćem i voćem. Projekt je, pak, posebice popularna key-word u umjetničkim pothvatima. Ako je riječ o vizualnim umjetnostima poput filma, onda je riječ skoro pa nezaobilazna. Dakle, u Košnicama se radi o Projektu.
Već spomenuti Kelava koordinator je zajedničkog projekta ADU, NFTS (Velika Britanija), Filmske i televizijske škole Sam Siegel (Izrael), IFS (Njemačka) te čuvene – i za ove prostore posebno značajne – praške institucije FAMU. Mladi autori iz pet zemalja dobili su priliku uobličiti svoje ideje u zajednički film koje bi bile vezane zajedničkom im temom, istaknutom u naslovu. No, je li tomu doista tako? Imaju li Košnice onu crvenu nit koja bi se isplela u suvislu filmsku cjelinu? Na kraju, hoće li ta nit doista držati na okupu tkivo/tkaninu filma?
U izraelskoj priči mlada učiteljica postaje predmetom obožavanja svojeg učenika, a sve zbog zanemarivanja od strane svog muža, policajca. Njemačka priča u sebi nosi pripovijest o usamljenosti muškarca koji se u prometnoj vrevi namah zaljubljuje u otkačenu vozačicu automobila u paralelnoj traci. Engleska priča govori o arapskom useljeniku u londonski megalopolis koji pokušava pomoći cockney-mladcu u tragičnom suočenju s njegovim, ali i svojim razočaranjem. Praška je pripovijest vezana uz svećenika-Augustinca koji pokušava pronaći duhovnu, ali i tjelesnu snagu nakon što se suoči s utrnućem ruke, ali i pojavom sumnje u svoje duhovno poslanstvo. Konačno, zagrebačka – i, razumljivo, meni najzanimljivija – priča bavi se danom obiteljskog čovjeka Matije (Ozren Grabarić) koji je ostao bez posla, a pred obitelji inscenira odlazak na radno mjesto u skupom automobilu. Namah rečeno, malo je u svim tim pripovijestima filmski dojmljivih sadržaja.
I dok je izraelska priča sasvim predvidljiva svojim šabloniziranim sižeom ponovnog zbližavanja supružnika, engleska je posve dezorijentirana nemogućnošću iskazivanja bilo kakve suvislije ideje. „Čemu sve to?“ – upitao sam se nakon razvoja ove priče. Njemačka pripovijest još je gora. Upoznavanje muškarca i žene preko radio-valova toliko je ispražnjena i istrošena ideja da o njoj ne bi vrijedilo trošiti riječi – da se ipak ne radi i o nečemu drugom! Praška je priča ipak mnogo bolja. U dobroj je mjeri ispunjena gorko-komičnim ozračjem u kojemu se pokazuje da crkveni ritual može biti nadomješten „ljudskom, isuviše ljudskom“ bliskošću čovjeka i dvije žene u opuštenom miljeu skromne slastičarnice. I život se budi, a svećenikova ruka oživljava u razgovoru s dvije vjernice. Eh da, u svim pripovijestima odnekud dopre vijest kako nestaje pčela, kako su te predivne vrijedne životinje, zbog klimatskih uvjeta, pred izumiranjem. Ali to baš i ne djeluje nekim presudnim, kohezivnim čimbenikom raznih pripovijesti...
Usredotočit ću se, slutite, na zagrebačku priču. Svojim postavom, od samog početka, sve djeluje nekako – nestvarno. Spomenuti protagonist, Matija odlazi na posao opraštajući se od obitelji, poput recimo Jima Carreya u čuvenom Weirovu filmu Trumanov show (1998). Umjetno, nezbiljski, virtualno... Tek razvojem pripovijesti shvaćamo da je protagonist dijelom one, sve brojnije armije nezaposlenih Hrvata. Ono što Matija nije mogao reći svojoj supruzi kroz razgovor, otkrit će joj preko televizijske reportaže i tragikomičnog intervjua. Onaj ironijski, no zasigurno najnadahnutiji trenutak zagrebačke priče – ali i cijelih Košnica – dogodit će se kada Matija dobiva podršku od oca (Ljubo Kerekeš) i njegovih penzionerskih prijatelja u insceniranju neurotične uredske atmosfere. U toj se sekvenci pokazuje da Igor Šeregi, mladi autor hrvatske priče, posjeduje nezanemariv dar zapažanja, ali i sposobnost duhovitog uobličenja filmske ideje. Trenutak, pak, u kojemu Matija nestaje ispod transparenta s natpisom Dostojanstvo, pokazuje se suvislim autorskim poantiranjem usuda protagonista filma. Bez patriotskih primisli, sasvim sam siguran da je Šeregijev dio Košnica i najuspjeliji.
Čemu, pak, onaj uvod o medijskoj tvorbi i tehno-kreiranosti naše stvarnosti? U engleskoj priči to je najneuočljivije, no ona je i najnezanimljivija. U izraelskoj pripovijesti suprug-policajac preko toki-vokija komunicira sa suprugom koja se na biciklu vozi s mladim obožavateljem. U Praškoj sekvenci, cijeli je crkveni prostor premrežen nadzornim video-kamerama. Što sam, pak, htio spomenuti u vezi s onom, inače, ne baš uspjelom njemačkom pričom? Pa upravo to, da imamo simulacrum (nadomjestak) ljudskog razgovora medijskom, radijski insceniranom komunikacijom. (Čest mi je primjer u vezi s tom problematikom i ovaj: Zašto razgovarati, kad tako dobro komuniciramo?) Hrvatska je, pak, priča, najsretnije ukomponirala tu medijsku konstrukciju zbilje. Žena nas vjerojatno ne bi razumjela kada bismo joj se izravno obratili, a ne putem medija!? (U medijima u kojima nakon groteskno-senzacionalističkog prikaza radničkog prosvjeda – kao umirenje! – dolazi prilog o uspjesima hrvatskih sportaša, a koje će, vjerojatno, na aerodromu uz ovacije dočekati oni isti prosvjednici koji su ostali bez posla.)
Mladi je Šeregi u filmskoj ideji uhvatio zbiljnost u svojoj medijskoj tvorbi. Uz malene nedostatke – tonska nerazumljivost i malo neuredna kamera – tog dijela filmskog omnibusa, čini se da je jedino hrvatski četvrtak opravdao cijeli projekt. Umreženje ostalih, bilo je jedino radi – umreženja? No, čini se, trebalo je pokazati da smo i mi dio silnih europskih projekata! Čemu, na kraju, Košnice? Umjetničke muze mladih autora – osim hrvatskog i djelomice češkog – kao da su ostale bez pčelinjeg mednog soka. Ma nema veze, Košnice su – bez ironije! – dokaz hrvatske izvrsnosti u svim tako nam dragim euro-atlantskim integracijama, kao trajni strateški i državotvorni interes svakog pravog, nadasve i istinski europskog Hrvata (ovoga puta, s ironijom?).
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. lipnja 2013.
Piše:
Krivak