Iako je neminovno Djeveruše pod gasom usporediti s inim aktualnim ženskim filmovima i komedijama o vjenčanjima, od Lovaca na djeveruše (Wedding Crashers) Davida Dobkina iz 2005. (s jednom od djeveruša i iz ovog naslova Islom Fisher) do Zauvijek djeveruša, nikad nevjesta (27 Dresses) Anne Fletcher iz 2008. (u kojoj glumi jedan od muških likova ovog filma James Marsden), a poglavito s najrecentnijim hvaljenim Djeverušama (Bridesmaids) Paula Feiga iz 2011, ova adaptacija vlastite drame redateljice debitantice Leslye Headland samodopadan je, gust, isforsiran i nažalost, recikliran ekstremizam skatoloških i seksualno-kokainskih vulgarnih eskapada, no kojoj se ipak moraju priznati i dvije zanimljive karakteristike.
Prva, iako možda ne i važnija, poigravanje je glavnim likovima kao arhetipovima; postavljanje istih na pijedestal da bi ih se potom vrlo britko seciralo. Uštogljena control-freak pomagačica koja se iznutra živa izjeda što nije ona ta koja se udaje; u tinejdžerskoj dobi zbog mladalačke traume zaostala ovisnica o kokainu i možda najisfuraniji filmski prototip ikad – klišeizirana ne pretjerano bistra suicidalna bivša miss mature, tri su filmske djeveruše iz pakla, (ne)prijateljice filmske nevjeste (u srednjoj školi znane kao svinjoglava) a koje je pod opsadu uzimaju samo zbog činjenice da je od njih neuglednija a uspješnija, što istu postavlja u ulogu iz pripovijetke poznate skromne djeve koja je na vjenčanju svoje suparnice porazila istu pojavivši se u haljini koju je sama izradila od komada tkanina odbačenih od strane iste te mlade pa je sama namjesto nje zbog svoje vrijednosti postala nevjesta.
Druga od pozitivnih spomenutih karakteristika filma dezintegracija je ultimativne ikone vjenčanja – bijele vjenčanice, koja kao čin svakako i simboličko-metaforički progovara o rivalstvu ženskog roda u borbi za muški rod (na način i u najboljoj maniri kako je to Crkni, ljepotice učinila za žensku mrzilačku konkurenciju na izborima ljepote, a u kojoj i opet, btw, glumi glavna djeveruša ovog filma Kirsten Dunst). Rašlanjujući licemjerje ženskih prijateljstava kroz hinjena freneična druženja na djevojačkim večerima, probnim večerama, ali i kontradiktornost takvih odnosa općenito, redateljica Headland ovdje prikazuje žene u njihovom najgorem izdanju; pogotovo pribroji li se takvim teškim emocijama činjenica da su spomenute djeveruše sporne i problematične, pod istinskim gasom – pića, droge i usputnoga seksa.
Koncept zapleta oko blasfemičnog oskvrnjenja the haljine spermom, krvlju i paranjem te transportom kroz wc-e i vreće za smeće, ali i njezina finalna reparacija, iako u cjelokupnom kontekstu ipak djeluju pomalo isforsirano, falš i neuvjerljivo, ipak sve u svemu prezentiraju Djeveruše pod gasom kao one koje uvijek nastoje istražiti kompleksne odnose svojih profanih, besramnih i promiskuitetnih, emocionalno oštećenih i samodestruktivnih protagonistica koje i nije baš lako voljeti, ali usto i prikazati i njihove pozadinske priče, i u tome je njihov najveći plus.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2013.
