Između klupske i osobnih mitologija

Branka Benčić, Diana Nenadić, Adriana Perojević, Splitska škola filma – 60 godina Kino kluba Split, Kino klub Split / Hrvatski filmski savez, Split / Zagreb, 2012.

• U svijesti široke publike, običnih konzumenata audiovizualnih dobara, pa čak i prosječnih filmofila, pojmovi filma i kinematografije ponajprije asociraju na dugometražni igrani film. No, taj možda najreprezentativniji i najidealiziraniji, a svakako najpopularniji filmski oblik svoju egzistenciju uvelike duguje svim ostalim, uopćeno slabije percipiranim filmskim vrstama, rodovima i oblicima s kojima se neprestano snažno i odlučujuće prožimao tijekom cjelokupne povijesti filma. Mada zapravo slabo poznato, osim posebno zainteresiranim filmoljupcima, nezanemariv utjecaj na ovdašnju je, nekadašnju jugoslavensku, kinematografiju imalo djelovanje amaterskih kino klubova, među kojima su se osobitim pristupom i inovativnošću produkcije svojedobno, prije nekoliko desetljeća, istaknula tri: Kino klub Zagreb, Kino klub Beograd i Kino klub Split.
  
  Po prirodi stvari čini se prilično logičnim da su Zagreb i Beograd, kao urbana i kulturna središta bivše države, bili okružja u kojima je kinoklubaštvo imalo priliku i uvjete odskočiti iznad prosjeka, no predispozicije Splita u tom smislu nisu bile nimalo povoljnije od onih u, primjerice, Sarajevu, Ljubljani, Skopju ili Zadru, Rijeci, Osijeku, Varaždinu... Unatoč tada slabom kulturnom životu grada, 1950. godine, pod okriljem Narodne tehnike, osniva se Foto-kino klub Adolfa Doležala, da bi se dvije godine poslije entuzijasti pokretnih slika odvojili u samostalni Kino klub Split. Prvo desetljeće djelovanja obilježeno je popularizacijom filma, kinoklubaštva i omasovljenjem članstva. No u tom je razdoblju snimljeno svega nekoliko filmova, među kojima, doduše, i prvi lutkarski film u Jugoslaviji, osrednje uspio naslov Čabar glava (1957) s potpisom Mate Bogdanovića, Nikice Kalabrisa, Milana Marušića i Željka Hella.
  
  Zlatno, najznačajinje doba Kino kluba Split dolazi šezdesetih godina kada u njemu presudnu riječ umjetničkog ideologa i indoktrinatora preuzima Ivan Martinac čiji će utjecaj u većoj ili manjoj mjeri ostati osjetan sve do kraja tisućljeća, a donekle čak i danas, gotovo desetljeće nakon njegove smrti. Ta Martinčeva, takozvana druga generacija splitskih kinoklubaša koja je, unatoč razlikama među autorima, djelovala poput uigrana tima, bila je silno produktivna i svojim je osebujnim autorskim ostvarenjima osvojila brojne nagrade i oblikovala ono što je dobilo naziv splitska škola filma. Pored Martinca, najistaknutiji stvaratelji te grupe prepune kreativne energije bili su Lordan Zafranović, Vjekoslav Nakić, Ante Verzotti, Ranko Kursar, Martin Crvelin, Zvonimir Buljević, Andrija Pivčević i Mihovil Drušković.
  
  Sljedeća, treća generacija, čiji su najistaknutiji predstavnici bili Dušan Tasić, Branko Karabatić i Ivica Bošnjak, nastojala se osloboditi tereta slave prethodnika i iznaći svoje umjetničke putove, a važan je doprinos prisutnosti kinoamaterizma na državnoj sceni dala utemeljenjem smotre zvane Sabor alternativnog filma koja se uspješno održavala jedanaest godina, od 1977. do 1987. Takozvanu četvrtu generaciju, stasalu osamdesetih godina, koja je rado prihvatila zasade i naslijeđe druge generacije, predvodili su Zdravko Mustać, Boris Poljak, Petar Fradelić, Žarko Batinović i Dasen Štambuk – potonji autor prvog hrvatskog queer filma, Love Experience (6 min., 1988). Premda splitski kino klub djeluje još uvijek, zasad je još nerazvidno može li se govoriti i o petoj generaciji kao o prepoznatljivoj skupini.
  
  Dvojezična (hrvatski i engleski) monografija Splitska škola filma – 60 godina Kino kluba Split, broji sedamdeset stranica, a objavljena u povodu šezdesete obljetnice njegova osnivanja pod uredničkim vodstvom splitske kinoklubašice Sunčice Fradelić, ujedno i autorice predgovora. Na domete i povijest tog kino kluba monografija se osvrće u tri za tu prigodu napisana teksta što se sadržajno djelomično preklapaju, no pisani iz različitih gledišta i s različitim tematskim ciljevima čine vrlo zanimljivu i informativnu cjelinu.
  
  Tekst Sve je povezano Branke Benčić izvrsno sažima i mapira povijest kinoamaterizma u SFRJ te nudi dobar opis glavnih karakteristika kinoamaterizma uopće. Nit vodilja tog teksta napisanog iz povijesnoumjetničke vizure je upozoriti na često previđanu činjenicu neodvojivosti povijesti amaterskog filma od povijesti profesionalnoga i uspostaviti obuhvatan kontekstualni okvir kao niz društvenih i kulturoloških odnosa. Uz to istaknuta je i činjenica da je amaterski film vremenom prirodno urastao u multimedijalne umjetničke prakse te da je posljednjih godina postao sastavnim dijelom koncepcijski širokih muzejskih i galerijskih izložbi. Tako je na neki način prerastao okvire svog temeljnog područja, kinematografije, a time je naznačena i mogućnost neočekivanog budućeg života mahom nekonvencionalnih amaterskih filmova kao muzejsko-izložbenih eksponata.
  
  Tekst Diane Nenadić naslovljen Splitska škola između klupske i osobnih mitologija pretežno je filmološkog usmjerenja, a ponajprije nastoji utvrditi i specificirati odlike splitske škole filma te uz vrsne kratke interpretacije najreprezentativnijih filmova identificirati grupne poetike pojedinih generacija i individualne poetike pojedinih autora. I također, pokazati važnost kreativne energije splitskih kinoklubaša za nemali razvoj kulture grada u posljednjih šezdeset godina.
  
  Ležerniji naslov trećeg velikog teksta monografije, 60 godina ćakule o filmu iz pera Adriane Perojević, sugerira ponešto opušteniji, ali nipošto ne i površniji pristup. Posrijedi je pregled djelovanja, pozitivnih i negativnih mijena, razdoblja poleta i razdoblja zamiranja Kino kluba Split iznesen u kronološkom pripovijednom modusu, a temeljen na neautoriziranim arhivskim materijalima KKS-a i svježim intervjuima s njegovim članovima.
  
  Četvrti, opsegom manji, ali nimalo beznačajan tekst, Najbolje godine našeg života, faksimilski prenesen iz 25. broja filmskog časopisa Zapis iz 1999. godine, potpisuje istaknuti autor četvrte generacije Zdravko Mustać koji se u njemu iz osobnog kuta nostalgično, emocionalno i zanesenjački osvrće na dane stvaranja i druženja koje je proveo kao aktivan član kino kluba podno Marjana.
  
  Govoreći o svojoj glavnoj temi, tekstovi monografije Splitska škola filma neizbježno podsjećaju i na to da se kinoamaterizam u SFRJ razvio na inicijativu i uz potporu države, u okviru programa Narodna tehnika, čija je krilatica bila „Škola graditeljstva socijalizma.“, a čiji je je cilj bio obrazovati sve društvene slojeve i tako osigurati prosperitet novog samoupravno socijalističkog društva. Pod okriljem službenog sustava, kreativni su slikopisni entuzijasti uspjeli preoblikovati kinoklubove u gotovo autonomne oaze autorskih sloboda u kojima su nastajali eksperimentalni, avangardni, alternativni filmovi što su se, stilski i sadržajno nimalo socrealistički, bavili tjeskobama, otuđenjima, osobnim nezadovoljstvima i sličnim.
  
  Zanimljivo ukoričena kao karakteristična birokratska bilježnica iz vremena socijalizma i uopće pomalo avangardno dizajnirana, ilustrirana nizom arhivskih fotografija i obogaćena filmografijom Kino kluba Split te DVD-om s presjekom od trinaest reprezentativnih filmova, monografija Splitska škola filma nije tek prigodan podsjetnik na Kino klub Split, nego vrsno i uvelike korisno filmološko i kulturološko izdanje.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2013.

Piše:

Janko
Heidl