Drugi Dani europskog filma sa prikazanih sedam filmova gotovo su simetrično podijeljeni na djela čija je središnja tema ljubav i ona koja se bave traumatičnim povijesnim razdobljima nekoliko europskih naroda. Ovaj tekst bavit će se dvama filmovima o ljubavi i jednom egzistencijalističkom dramom.
Prvi film o ljubavi je Imena ljubavi redatelja Michela Leclerca, iznimno šarmantno, duhovito i nepretencioznom lakoćom ostvareno djelo, otkačena satira uperena prema odnosu između Francuza i manjina. Film progovara o vrtlogu identiteta, obiteljskom nasljieđu i ljubavi koja postaje katalizator mnogih duboko zapretenih događaja i sjećanja a sve se to odigrava u kontekstu francuske kolonijalne povijesti i njenih neuralgičnih točaka te suvremene francuske politike. Središnji odnos, ljubav koja je osnova filma, razvija se između naizgled prosječnog Francuza Arthura Martina (Jacques Gambli ) i djevojke alžirsko-francuskog porijekla Baye Benmahmoud (Sara Forestier). Baya, kćerka povučena oca Alžirca i glasne, radikalno ljevičarski nastrojene majke Francuskinje, ima specifičan pogled na politički angažman. Ona, naime, spava sa ljudima koji imaju drugačija politička uvjerenja (uglavnom se radi o desničarima, šovinistima, vjerskim fanaticima i fašistima). Kako je Baya prava ljepotica, takva političko-seksualna agenda bez problema joj polazi za rukom. No nakon što spletom okolnosti upozna Arthura Martina, specijalista za umrle ptice, i nakon što prvi put spava s njim Baya mu otkriva svoj politički angažman i svoja snažna socijalistička uvjerenja te zaključuje kako Martin nije dovoljno politički lijevo orijentiran za njezin ukus.
Zanimljivim dramaturškim rješenjima redatelj Leclerc i scenaristica Baya Kasmi zatim pokazuju Bayu i Arthura u raznim fazama njihova odrastanja, razotkrivajući pritom kako stvari nisu tako jednostavne kako se na prvi pogled čine. Susreti i svojevrsna otkačena afera između Baye i Arthura nastavlja se dok gledatelj otkriva kako Bayu dok je bila djevojčica seksualno zlostavljao učitelj klavira (čak i taj mračan i mučan motiv redatelj i scenaristica prikazuju u skladu sa šarmom i lepršavošću ostatka filma) dok je čitava obitelj Arthurove majke stradala u Holokaustu zbog svog židovskog podrijetla, što je Arthur potisnuo duboko u sebi. No kako se između Baye i Arthura rađa ljubav i jedno i drugo morat će se suočiti sa vlastitim traumama da bi tu ljubav ostvarili i održali. Arthur se suočava sa svojim židovskim podrijetlom i tragedijom koja je u njega upisana dok se Baya u vezi sa Arthurom suočava sa vlastitim dvojnim porijeklom i spomenutom traumom iz djetinjstva.
Kao i u svakoj romantičnoj komediji njihova ljubav nadvladat će sve prepreke te u procesu razotkriti žive predrasude francuske svakodnevice i politike. Imena ljubavi zasnivaju se na autobiografskim motivima što možemo iščitati i iz prezimena redatelja i scenaristice, no oni su svoj životni materijal ovim filmom transcendirali i oslobodili potencijal koji se krije u njegovoj centralnoj temi – ljubavi između dvoje ljudi različitog podrijetla – omogućivši gledatelju da se istovremeno smije i da promišlja vlastiti odnos prema pitanjima postavljenima u filmu.
Slijedeći film o kojem ću pisati temi ljubavi prilazi iz drukčije perspektive – perspektive treće životne dobi. Za ljubav nikad nije kasno austrijski film koji su režirali Gerhard Ertl i Sabine Hiebler govori o romansi koja se rađa između dvoje osamdesetogodišnjaka, potpunih stranaca. Rosa (Christine Ostermayer) ima i na početku filma saznaje da joj je ostalo još šest mjeseci života. Igrom slučaja na ulici susreće Brunu (Karl Merkatz) koji joj u neugodnoj situaciji nudi pomoć. I polako, kako to kod njihovih vršnjaka već ide, Rosa i Bruno se zaljubljuju. On ostavlja ženu i s Rosom iznajmljuje stan u kojem će proživjeti njezine posljednje mjesece. Za ljubav nikad nije kasno nježan je i suptilan prikaz misterija ljubavi, sile koja se rađa u ljudima i tjera ih da rade stvari kakve nisu ni zamišljali, da razbijaju društvene konvencije i ustaljena pravila. Redatelji odnos Rose i Brune prikazuju kao univerzalnu ljubavnu priču razotkrivajući pritom kako se obitelj i društvo odnosi prema starim ljudima kada iznevjere njihova očekivanja. Christine Ostermayer i Karl Merkatz sjajni su u svojim ulogama, a njihove glumačke izvedbe nijansirane su i emocionalno točne. Za ljubav nikad nije kasno film je koji svojim optimizmom i nježnošću doista pokazuje kako za ljubav nikada nije kasno.
Submarino danskog redatelja Thomasa Vinterberga, jednog od osnivača pokreta Dogma 95, autora filmova kao što su Proslava (Festen) i Lov (Jagten), teška je, opora i mučna socijalna drama koja kroz odnos braće prikazuje život na marginama danskog društva. Submarino je priča o dva brata koji nakon teškog i nestabilnog djetinjstva ispunjenog alkoholizmom, siromaštvom i obiteljskim nasiljem žive odvojene živote. Stariji brat Nick (Jakob Cedergen) izlazi iz zatvora i na majčinu sprovodu susreće mlađeg brata (Peter Plaugborg), oca šestogodišnjeg djeteta i heroinskog ovisnika. Film prati sudbinu braće u zimom okovanom Kopenhagenu u kojem svaki od njih traži smisao vlastita života progonjen traumama iz djetinjstva. Thomas Vinterberg filmom Submarino, adaptacijom istoimena romana Jonasa T. Bengsstona, stvara brutalnu socijalno realističnu dramu koja iza grube fasade krije empatiju spram likova i društvenog miljea u kojem žive. Klaustrofobičan redateljski postupak pun krupnih planova sjajno pokazuje osamljenost i izoliranost likova stvarajući uz pomoć snimateljskog rada Charlotte Bruus Christensen sugestivnu sumornu atmosferu. Već sama priča i tema filma sadrže ogroman potencijal no ono čime Vinterbergov film nadilazi žanr socijalne drame i pretvara ga u autentično umjetničko djelo snažan je simbolizam iskupljenja čija se nit provlači djelom te konzistentna i precizna režija. Thomas Vinterberg već je ušao u filmsku povijest kao jedan od osnivača pokreta Dogma 95 te sjajnim filmom Proslava, no Submarino i Lov, njegova posljednja dva filma pokazuju da se radi o autoru koji ima što za reći i zna kako to učiniti. Od Vinterberga ljubitelji filma s pravom mogu očekivati nova, velika i vrijedna umjetnička djela.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 16. svibnja 2013.
