U posljednje su vrijeme pijani i nadrogirani piloti, stjuardese i stjuardi postali ultimativno atraktivan filmski materijal u kojem seks, alkohol i narkotici dovode do nesagledivih komplikacija. Zemeckisov Let (The Flight, 2012) pokušao nas je poučiti kako da u konačnici ipak ostanemo na putu vrline, a posljednji Almodóvarov film – Putnici ljubavnici, karakterizira sasvim drugačiji pristup. Tamo gdje se Zemeckis shvaćao (pre)ozbiljno, ali ipak upadajući u melodramatske i moralizatorske šablone koje nikako nije uspio zaobići, Almodóvar se odlučio sprdati s vlastitom filmskom prošlošću. U daljnjoj konzekvenci, kada gledate Putnike ljubavnike, imate dojam da gledate parodiju filmova poput Leta ili čak neku pomaknutu verziju same parodije Ima li pilota u avionu (Airplane!, 1980) Jima Abrahamsa te Davida i Jerryja Zuckera, ali smještenu u surealni almodovarovski univerzum, napučen redateljevim tipičnim protagonistima i situacijama.
Reče Almodóvar kako je ovaj film vrlo lagana komedija. Navedena tvrdnja svakako stoji i Putnike ljubavnike nikako ne treba shvatiti ozbiljno, niti mu je želja da ga itko tako shvati. Za pretpostaviti je kako neće ostaviti važnijeg traga u autorovoj bogatoj filmografiji, no ujedno i svjedoči da i velike autorske ličnosti katkada imaju potrebu da se opuste prilikom stvaranja filmova. Spomenuto nužno ne mora rezultirati slabim filmom, a još manje znači kako je djelo prijemčivo širokoj publici jer Almodóvarov bizaran smisao za humor i sklonost velebnim količinama kičeraja ipak nije za svakoga.
U pokvareni avion Almodóvar je uspio utrpati sve svoje omiljene glumce, koji su tijekom posljednjeg desetljeća prodefilirali njegovim filmovima: Cecilia Roth (Sve o mojoj majci), Lola Dueñas (Pričaj s njom, Volver), Paz Vega (Pričaj s njom), Blanca Suárez (Koža u kojoj živim), Javier Cámara (Pričaj s njom, Loš odgoj), Antonio de la Torre (Pričaj s njom), Carmen Machi (Slomljeni zagrljaji, Pričaj s njom) te mnogi drugi španjolski televizijski i filmski glumci. Za sam su kvar pak krivi Antonio Banderas (Koža u kojoj živim) i Penelope Cruz (Slomljeni zagrljaji, Volver).
Autor pokvareni zrakoplov, koji kruži španjolskim zračnim prostorom dok ne dobije odobrenje za prisilno slijetanje, poima kao svojevrsnu pozornicu na koju će izvesti galeriju svojih tipičnih likova. Pritom mu namjera nije da gledatelje drži u neizvjesnosti hoće li se razuzdana ekipa sastavljena od kabinskoga osoblja i putnika prve klase uspjeti živa izvući jer ovo nije film katastrofe. Svaka neizvjesnost već je na samom početku razriješena – vidovita Bruna (Lola Dueñas) sugerira kako će sve završiti u najboljem redu, ali će događaji uvelike utjecati na sudbine i egzistencije samih putnika. Stoga s vremenom situaciju u zraku počinje nalikovati na veliki orgijastički tulum u kojem sudjeluju paranoična madam i domina, koja kompromitirajućim snimkama ucjenjuje političare, plaćeni ubojica kojemu je zadatak da je smakne, ali u međuvremenu završe u seksualnom klinču, zatim glumac ženskaroš na zalazu karijere, bankar koji je pronevjerio velike količine novca, jedna gotovo sredovječna djevica koja očajnički po avionu traži nekoga tko će je napokon razdjevičiti, mladi i napaljeni bračni par koji putuje na medeni mjesec, gay stjuardi odani alkoholu i narkoticima koji su u ljubavnim vezama s pilotima i kopilotima.
Ta široka skala otkriva, kako sam dao naznačiti, tipične almodovarovske likove, inače uočljive u njegovoj filmografiji, a njihovom interakcijom na malom i zatvorenom prostoru dolazi do niza za redatelja standardnih, katkada grotesknih, a katkada apsurdnih komičnih situacija. Ne smijemo zaboraviti niti karakteristične ispovjedne monologe njegovih protagonista koji su istodobno komični, ali pomalo i tragični, samo što su ovoga puta takvi postupci dodatno karikirani kao svojevrsna ironijska opaska samoga redatelja na njegove filmske i scenarističke postupke i stalna mjesta. Dijalozi su također ispunjeni almodovarovskim komičnim replikama ekscentričnih likova poput one u kojoj nelijepa i muškobanjasta stjuardesa objašnjava svojim kolegama da ona zna jasno prepoznati kada muškarac u njoj traži ženu, a kada traži transvestita.
U portretiranju tipskih likova prevladava izrazito naglašeno karikiranje te hiperboliziranje, a karikiranje i hiperbola općenito učestalo su korišteni postupci kojima se nastoji postići humorističan učinak. Scenografija i kostimografija otkrivaju korištenje prodornih, kričavih boja kojima se postiže dojam pretjeranoga kiča, a pomaknutost cijele situacije dodatno se potencira činjenicom kako cijeli avionski interijer djeluje krajnje artificijelno, gotovo kao da gledamo televizijsku snimku kazališne predstave. Napadna televizičnost jedan je u nizu od mehanizama kojima se želi istaknuti surealan paralelan prostor koji sa stvarnošću nema nikakvih dodirnih točaka.
Pojedini prizori predstavljaju dramaturške viškove. Primjerice, radnja u avionu se prekida sredinom filma da bi se vratila na zemlju kako bi prikazala glumčeve bivše ljubavnice koje igrom slučaja dospijevaju u interakciju, a komika se pokušava naglasiti uvođenjem standardnoga lika kičaste tračerske malograđanske kućanice (Carmen Machi). Spomenuti prizor nepotrebno retardira radnju.
U Putnicima ljubavnicima pojedine su situacije vrlo duhovite, gotovo urnebesne, poput prizora velike avionske orgije, no gledatelj se ipak ne može oteti dojmu kako se autor ponekad odveć usiljeno trudi biti zabavan, što nažalost izaziva učinak sasvim različit od onoga koji se nastojao postići. Stoga cijela situacija s vremenom postaje pomalo zamorna i repetitivna, da ne kažem plitka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. svibnja 2013.
