U procjepu
Cvjetni trg, red. Krsto Papić
-
„Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama Braćo...“ Iako je posljednja Ispovijed bila tek nedavno (Svećenikova djeca svakako su filmska i teatarska pokora par excellence), Mate Matišić ponovno pred Svevišnjega dovodi – Korupciju u Hrvatskoj! Otkud sva ta, najednom, silno iskazana želja za ispovijedanjem i priznavanjem grijeha i pred kime sad to? Pred Europom? Pred međunarodnom zajednicom? Ili (ne daj dragi Bože!) pred nama samima? Posljednji dovršeni igrani film doajena hrvatskog kina Krste Papića, Cvjetni trg (2012), pred domaću je publiku došao u sasvim posebno vrijeme. Naime, hrvatski čovjek nalazi se tik pred vratima Raja, pardon, Europske unije. Je li sva ta (inscenirana!) katarza ispovijedanja grijeha stvar iskrene želje za pokajanjem, ili nešto drugo?
Filip Kapec (Dražen Kühn) izranja iz mraka na početku filma kako bi nas izvijestio da nam se obraća, zapravo, „mrtav čovjek“. Kroz posljednje vrijeme u filmskim ostvarenjima toliko prisutna tekstura video-snimke uvodi nas u dramatičan krimić o hrvatskoj zbiljnosti. Sasvim nepoznati glumac, tzv. običan, mali čovjek uvučen je u surovu mafijaško-policijsku igru. Posljednji Papićev film, znamo, nastao je na osnovi dvaju predložaka. Osim navlastita autorova dokumentarnog uratka s prošlogodišnjeg ZagrebDoxa, Građani na Cvjetnom trgu, u igru je ponovno ušao i, kako kažu, „prakticirajući Katolik“, Mate Matišić sa svojim dramskim tekstom Balon.
Autori Cvjetnog trga, odmah se to mora reći, stvaraju dinamičan kino-filmić. (Ne baš pretjerano uzbudljiv, niti napet, ali dinamičan!) Akcijska je tenzija filma isprepletena i s nekoliko katarzičnih razgovora. Oni su pak u funkciji navodne kritike korumpiranosti i sprege političkih i kriminalnih moći ovoga, hrvatskog društva. Ivan Macković, Macko (Mladen Vulić), već je poslovična inkarnacija hrvatskog mafijaša. Naime, ikavac je to „iz kraja gdje na livadama pase dobra janjetina, koji jebaje gdjegod i koga god stigne, sluša narodnjake na feštama uz hrvatski stijeg i koji, naravno, last but not least, nosi križ preko dlakavih prsa“. Svi su motivi filmske karikature, oops, pardon, lika! ovdje (očekivano!) prisutni. I, naravno, u trenutku dijagnosticirane ultimativne bolesti, Macko se želi ispovjediti. Kome? Pa naravno, svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi... Ali i hrvatskom kino-gledatelju!
Motivom ispovijedi autor predloška i scenarist, rekoh već, koristio se u rekordno gledanoj Brešanovoj satiri (zapravo, tužnoj groteski) Svećenikova djeca. Ovdje,pak ulogu Pedra za korumpiranu hrvatsku stvarnost na neki način preuzima ne više ideološki, već „represivni državni aparat“ (Althusser) – policija. Na samome kraju, preko ministra (Goran Grgić) u igru ulazi i politički vrh. Pošteni je hrvatski građanin u posljednji čas spašen i vraćen svojoj obitelji, a kriminalac stradava u konačnom mafijaškom obračunu. Hrabro? Angažirano? Na kraju, iskreno? Film su pri dolasku u kina nahvalile sve medijske sile upravo zbog tog „hrabrog, angažiranog... iskrenog“. Naravno, dobrodošla je bila i nagrada s montrealskog festivala s lentom za Freedom of Speech.
No, kakav je doista film Cvjetni trg? Prije svega, radi se o govoru pozorno dozirane političke korektnosti. Naravno, ista je – poput tzv. društvene odgovornosti – neoliberalni ideologem. Kakav je pak filmski jezik Papićeva ostvarenja? Riječ je o dinamički režiranom, no karakterološki šabloniziranom filmu, s podosta neuvjerljivom konstrukcijom fabule. Cvjetni trg snimljen je kao pijetet na jednu nevinu žrtvu. Svi se sjećamo nedužnog Zorana Dominija, koji je 1999. godine upravo na tom, Zagrepčanima najprisnijem, gradskom trgu ubijen, ni kriv ni dužan, ostavivši iza sebe suprugu i dvoje male djece. Naravno, bilo je to vrijeme turbulentnih devedesetih, na samome kraju Hrvatske iz Tuđmanove ere. Građanska je Hrvatska, naravno, bila zgrožena tim barbarskim obračunom u samome srcu grada, simbola njezine civiliziranosti i europejstva. Gdje smo sada, više od desetljeća nakon tog nemilog događaja? Rekoh već, pred vratima Raja! I, naravno, treba se ispovjediti. I to tako, da se sve promijeni, a da sve opet ostane isto!
Upravo je to i smisao i iskrenost kojom ispovijedi pristupa negativac Macko. Dramaturški, film čini niz stereotipnih karaktera i žanrovskih šablona koje djeluju uvjerljivo koliko i želja da se u hrvatskom društvu nešto doista promijeni! Slaven Knezović u castingu je kao tjelohranitelj filma toliko predvidljiv koliko i Damir Lončar kao pjevač Mićun Bajić, zvan Baja... Jednako tako, i tmurni Dragan Despot kompatibilan je s neuvjerljivim glumcem/svećenikom Draženom Kühnom, tako da je cijela grotesknost dramske situacije kulminirala u činjenici da glavni negativac ne prepoznaje komplot protiv sebe... Kajgod! Pa onda onaj motiv sa zazidavanjem mrtvaca u temelje zgrada građevinskog poduzetnika... Koliko smo samo gledali američkih filmova o organizaciji u kojima nesretnici na kraju ponesu cementne cipele? A tek dijalog između dvojice braće... Macko veli: „Mi vladamo... a ne Vi.“ Pravi je to biser iz dramske radionice najeksponiranijeg pisca zadnjih godina!
No, što je Matišić doista htio reći svojim dramskim postavom i likovima? Je li Ispovijed potrebna i nužna, ili se pak trebamo od nečeg zaštititi? Jesmo li svi mi i tek kozlići (u filmu više liče na praščiće!) pred zlim Vukom koji ih želi progutati? Jesu li Hrvati tek nedužna žrtva Vuka (Balkanske Mafije) koji ih želi lišiti njihove Mame (Europe?)? Cui bono? Nisu li, zapravo, sami temelji ono što u cijeloj priči treba dovesti u pitanje? Temelji na kojima počiva iskrena želja da osudimo zlosilje u nama samima, a ne tek u onome Drugome. Schmitove i Balenovićeve Metastaze (2008) primjer su da je nešto takvo moguće i u hrvatskome filmu! No, ne budimo prestrogi prema Papićevu (i Matišićevu) ostvarenju. Radi se, ipak, tek o filmu... O kulturnom artefaktu. Cvjetni trg Krste Papića nasukao se negdje između želje za kritikom i želje da se svidi hrvatskom građanstvu. Odgovor na pitanje je li to dvoje istodobno moguće ostavljam otvorenim.
Papića se ovih dana posmrtno slavilo i, na sreću, na televiziji smo mogli vidjeti skoro sve njegove najbolje filmove. No, Papić je i autor velikih amplituda, uspona i padova. I dok Lisice (1969), Mala seoska priredba (1971), Izbavitelj (1976) stoje kao vrhunci njegova opusa, veći dio njegovih zrelih filmova, neposredno prije i tijekom hrvatskog osamostaljenja, vrlo su – blago rečeno – kontroverzni svojim dramskim i idejnim postavom. Mislim ovdje prije svega na prehvaljeni Život sa stricem (1988) te na (nepromišljeno?) državotvornosti podobnu Priču iz Hrvatske (1991), neuspjeli žanrovski patchwork Infekcija (2003), kao i na konformnu i neduhovitu komediju Kad mrtvi zapjevaju (1999).
Matišićev i Papićev Cvjetni trg ostaje negdje u svoj toj kontroverzi. Ni kino-zabavan, ni režijski uvjerljiv, a bogme niti, navodno, „kritički i hrabar“. Jer, trebalo bi konačno propitati što je doista ugrađeno u te Mackove temelje!? Čiji se to glas čuje iz zacementirane EU-državotvornosti? Možda je trebalo propitati i na čemu se temelji sàma hrvatska državotvornost. Tražim li previše, opet, od jednog kulturnog artefakta? Ovako, celebrities će u javljanju uživo s premijere moći reći: „Krasno, sjajno... hrabro, pametno... i... nikom ništa.“ Ma nema veze... Vuk nije pojeo kozliće, a mi svi smo rekli Ne, ne i opet Ne Zločestoj Korupciji u našoj Dobroj i predragoj Hrvatskoj!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 17. travnja 2013.
Piše:

Krivak