Nostalgično prisjećanje

Zagonetni dječak, red. Dražen Žarković

• 
  
  Mračna je, kišna noć... Preko lokve vode na pločniku projure kotači bicikla... Kraj starih garaža zaustavlja se poni, a spodoba s kapuljačom na glavi podiže vrata i ulazi u garažni prostor... Bljesak i munja osvjetljavaju kišnu noć, a mi prepoznajemo dvojicu dječaka što su se pritajili i koji prate prethodno opisana zbivanja. Da, to su doista oni: Koko i Zlatko! Tako, hiper-turbo-ekspresno ulijećemo u najnovije zgode Ratka Milića i prijatelja mu. Klinci, jeste li se zaželjeli vašeg Koka i njegovih pustolovina? Spremni ili ne, pred vama se zaustavio upravo on kako bi vam ispričao zgodu o Zagonetnom dječaku!
  
  Nakon što je prošle godine Daniel Kušan – sin jednog najpopularnijih dječjih pisaca s ovih prostora, Ivana Kušana – pokrenuo serijal prema romanima o omiljenom junaku sa Zelenog vrha, a kasnije i ponajviše zagrebačkom dečecu Koku, već krajem zime svjedočili smo premijeri i drugog filma planiranog niza. Ovog puta, redateljske se palice poduhvatio Dražen Žarković. I... nije nas iznevjerio! Zagonetni dječak uspješna je filmska avantura njegovih protagonista i autora. Moglo bi se reći, film je još ubrzaniji, dinamičniji, nabrijaniji... zapravo šareniji od prethodnika. No, je li i bolji?
  
  Osobno, najveći mi je problem kod dječjih filmova oduvijek bio taj što sam ih pokušao mjeriti na ovaj način: govore li oni ponešto i onima koji više nisu djeca, onima odraslima? Držim, ako film doista jest dobar film, tomu bi moralo biti tako! Jer, na kraju, ako smo svi odista ljudi, još smo uvijek, duboko u sebi i djeca. Često sebi govorimo kako smo u umjetničkim djelima prepoznali dječju maštu, zaigranost i nesputanu radost. S druge strane, ponekad ćemo poneke artefakte proglasiti, negativnim prizvukom, infantilnima. Kako po ovom pitanju stoji sa Zagonetnim dječakom?
  
  Film Dražena Žarkovića nije i prva vizualna adaptacija istoimena Kušanova romana. Još na samome kraju osamdesetih bilježimo ekraniziranu seriju ondašnje Televizije Zagreb, Operacija Barbarossa, što ju je u sedam nastavaka uobličio Branko Schmidt. Iz osobnog sjećanja, tih sedam epizoda nisu ostavile neki posebno dobar utisak. Spomenuta televizijska kuća iznjedrila je mnogo boljih i uspjelijih dječjih serija. No, Žarkovićev je film dio mnogo ambicioznijeg projekta. Naime, kako čuh od svog sina osmoškolca, čitav će serijal sadržavati četiri igrana filma po Kušanovim romanima. U svakome slučaju, treba odati počast HAVC-u, Kinorami i HRT na tome kulturološki svakako značajnom pothvatu. Jer, priznali mi to ili ne, u nekoliko smo naraštaja odrastali zajedno s Kokom.
  
  Zagonetni dječak dinamična je i spretno režirana kino-zabavnica koja u sat i pol, uglavnom, drži pozornost mladih gledatelja. Ima tu jurnjave, misterije, tajne iz prošlosti... Kušanove četrnaestogodišnjake na ekranu utjelovljuje talentirana ekipa klinaca koju ponovno predvodi Antonio Parač. Iako je od Koka i duhova vidno porastao, još uvijek je to onaj ljubopitljivi i pametni dječak kojemu su od matematike mnogo zanimljivije misterije. A, hvala bogu, ni ova najnovija nije nezanimljiva! Toma Budanko utjelovljuje naslovni lik, dječaka koji ide u dvije škole i zapravo živi dva života. Tu su i vrlo dobri Karlo Maloča, kao Tomica, i cura oko koje se šire trnci zaljubljenosti kod barem njih dvojice. Dakle, Vanja Markovinović je femme fatale Marijana. (Koliko se sjećam, Marijanu je u TV-verziji glumila Dora Lipovčan, koja je u skromnoj filmskoj karijeri često glumila vamp-žene!)
  
  Koko je doista odrastao... I ako je u Koku i duhovima Ratko Milić bio smiješan i simpatičan zbog svoje dječje naivnosti i pogrešnog izgovaranja nekih teških, stranih riječi, ovdje mu pomalo nedostaje te iste naivnosti. Za razliku od prethodnika, u Zagonetnom dječaku nedostaje one humoristične prostodušnosti. S druge strane, rekoh već, film je dobio na vizualnoj dinamici. U Zagonetnom dječaku česte su i fantastičke i oniričke sekvence koje nastoje slijediti dječju logiku zamišljaja i snova. Međutim, u pojedinim trenucima su takve scene i zalihosne te zapravo ne pridonose i nekom suspenseu u filmu.
  
  Naime, ovo je i glavni nedostatak obaju dosad filmovanih romana o Koku. Jednostavno, nema neke napetosti, nema neke inventivnosti koja bi nadogradila već dobro poznate sižee. Svi koji su čitali roman mogu tek pratiti jesu li autori na film vjerno prenijeli knjiški predložak. Scenarij inače vrlo talentirane Hane Jušić ne nudi nam neku osobitu filmsku doživljajnost. Kod pouzdanog zanatlije Dražena Žarkovića, pak, ne možemo naći nekih mana. U vrlo zahtjevnom žanrovskom okružju, uglavnom, dobro se snašao. (Najzaslužnijim, za dinamički izgled filma mislim da treba držati montažera Slavena Zečevića).
  
  Zagonetni dječak, ipak, nije i film odrasle. Nema onu umjetničku vrijednost koja bi ga izdigla iznad ciljane publike. Zašto? Mislim da nema pravog razloga što se ograničio na površnost naracije. Niti pojednostavljivanja u karakterološkoj obradi likova nisu bila potrebna. Čini mi se, da se opet radi o filmu koja suvremenoj, na digitalnoj tehnologiji odgajanoj mladoj publici nudi humaniju zamjenu za poetiku Harryja Pottera. Naime, u očiglednom retro-postavu, poput Koka i duhova, nudi se nostalgičan pogled na odrastanje naraštaja u nekim posve drugim okolnostima. Prije svega, društvenim... Nema tu kompjutora, Ipoda, raznoraznih gadgeta i tolikih tehnologijskih proteza bez kojih uopće ne možemo zamisliti suvremene klince. Prva je Zapovijed današnjih – i ne samo klinaca! – ja sam gospodin Mobitel tvoj, nemaj drugih bogova uz mene! Lopta i nogomet u Kokovom svijetu još su uvijek prvi zakonodavci. I dobro da je tomu tako! U nostalgičnom prisjećanju mogu uživati ponajprije i stariji.
  
  Pišući s time u svezi o filmu Koko i duhovi, zabilježio sam i sljedeće: „Kao što je Fredric Jameson rekao za zaseban modus film-rétro, radi se u njemu o postmodernom kinematografskom trendu. Filmski mode-rétro rekonstruira neka prošla vremena, a za njega je karakterističan odnos nostalgije prema tim, počesto idealiziranim vremenima.“ Ipak, kao što je to bio i za Kušana, tako je i za Žarkovića pristup prošlosti selektivan. Iako na cestama vidimo stare fiće, folcvagene i oronule kadete, ipak na plavom autu ne vidimo natpis Milicija. Jednako tako, na kapi druga plavog opet se šepuri šahovnica. Zašto, ako je već cijela preostala scenografija i kostimografija slijedila osamdesete? Mislim da nije trebalo vršiti takovo ideološko falsificiranje prošlosti. (No, ovo je tek jedno moje zanovijetanje s obzirom na navlastito prisjećanje.)

  Veći je nedostatak cijele stvari vezan uz ono filmsko sàmo. Nedostatak dramaturškog suspensea nije mogao biti prikriven vizualnom dinamikom. Ako su napetost i neuvjerljivi antagonisti (kojih ovdje zapravo i nema!?) uglavnom izostali iz Koka i duhova, Zagonetni dječak je još predvidljiviji. Stoga se postavlja i jedno, gotovo pa ontološko pitanje vezano uz cijeli projekt. Ne bi li bilo bolje da su Ratko Milić i njegova ekipa ostali u knjigama? Da su u dječjoj mašti ostali onakvi kakvima će ih zamisliti svaki (mladi) čitatelj za sebe?
  
  Cui bono? Unatoč gore naznačenog kulturološkog značaja cijelog projekta, pitanje je hoće li ostati ikakvog dubljeg traga od ovih filmova od dobrog utrška na kino-ulaznicama te na kokicama i Coca-Coli. Puno je gledatelja – istinabog više onih odraslih negoli klinaca – tijekom projekcije, unatoč zagonetnih zgoda na platnu ipak radije pogledavala u ekrane svojih mobitela. No, takav je svijet u kojem živimo. Čitam i jedan komentar na portalu: „Mislim da je ovo sjajan hrvatski proizvod.“ Treba li uopće ovome nešto dodati kao poantu teksta?
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2013.

Piše:

Marijan
Krivak