Na početku filma Charlie (Logan Lerman) u vocie overu broji dane od prvog trenutka u srednjoj školi do kraja školske godine. U završnici filma čini isto samo što pesimistično iznosi cifru koja mu je sveukupno ostala do kraja srednjoškolskoga obrazovanja te željena odlaska iz provincije na fakultet. Naravno, kako je film usmjeren na sakupljanja životnih iskustava protagonista, nije teško pretpostaviti kako su ipak određene lekcije usvojene, a junaku bi nastavak adolescentskoga života ipak trebao biti nešto lakši, odnosno puno manje tegoban i bolan.
Kastinski sistem američke srednje škole, koji predstavlja gotovo zatvoreni mitski mikrokozmos za sebe, oduvijek je privlačio filmaše. Sportaši i geekovi, navijačice i izopćenice neprestano su se provlačile širokim spektrom žanrova u nastojanju da se izbore za vlastiti status i reputaciju, što je s vremenom doveli do ponavljanja istovjetnih obrazaca koji su prijetili da opasno postanu zamorni. Stephen Chobsky očito je toliko opsjednut vlastitim romanom da ga je sam odlučio prekrojiti u filmski scenarij, a potom i režirati, no pitanje koje se samo po sebi nameće je koliko je postojeće i gore navedene formule uspio unijeti novosti i svježine?
Rekao bih kako šarm filma donekle počiva na rekreiranju duha vremena početka devedesetih godina prošloga stoljeća s jeftinim glazbenim baladama i neukusnim frizurama, koje su već pomalo postajale relikt iz natapiranih osamdesetih. Živosti cjeline pridonosi i razigrana mlada glumačka postava te se čini da se redatelj podosta oslonio na svoje glumce. Logan Lerman vrlo je dobro utjelovio naslovna protagonista. Njegov katkada gotovo neekspresivan izraz lica često sugerira psihičku opterećenost i bogat unutrašnji život koji nikako da se preobrazi u stvarno djelovanje. Emma Watson pokazala je kako solidno može funkcionirati i izvan serijala o Harryju Potteru, a njezina pojava istodobno sugerira potrebu za nježnošću kao i prerano odrastanje. Ezra Miller vrlo je živopisan u ulozi nesputana mladića koje je zapeo u potencijalno destruktivnoj vezi sa sportašem koji ima problema s prihvaćanjem vlastite seksualne orijentacije.
Bez obzira na prihvaćenost ili neprihvaćenost od okoline, protagonisti su ponešto problematični pa film donekle uspijeva napustiti učestale i stereotipne podjele na popularne i nepopularne likove, iako sportaši i dalje bivaju povlaštena školska kasta, samo što navedeni segment autor pokušava sagledati i kroz queer prizmu propitivanja maskuliniteta i potisnute seksualnosti. Potonja je tematska linija također više naznačena, no što je uistinu razrađena. Unutar atmosferična evociranja razdoblja, Chobsky bi malo želio da mu film bude studija karaktera, a malo društvena analiza pa Charlijev svijet istodobno nudi ponešto klasnoga razmatranja, sagledavanje queer problematike, ali i psiholoških krahova glavnoga protagonista, očito nastojeći ponuditi širi zahvat u građu od nekih drugih ostvarenja slične tematike i problematike. Charlijev svijet tako pomalo dovodi i u okrilje Mangoldove Prekinute mladosit (Girl, Interruped, 1999) s Wynonom Ryder u glavnoj ulozi, zbog psiholoških problema s kojima se protagonist susreće.
Klasni segment kojim se film donekle bavi – odnosom izopćenika iz srednje klase i njegovim starijih, no bogatijih kolega imao je zanimljivoga potencijala, koji je nažalost ostao neiskorišten, premda je ponešto od ironije zamjetno u portretiranju bogatih adolescenata koji katkada ne znaju što bi sami sa sobom jer im je sve dostupno i omogućeno. Američka je provincija i u ovome filmu sagledana kao uskogrudno mjesto koje guši ljudske potencijale, a likovi su potaknuti ambicijama da ga što prije napuste u potrazi za nekim slobodnijim okruženjem. Prikaz (srednjo)školskog života, međutim, nije osobito inovativan i uključuje galeriju poznatih tipova likova, njihovim međusobnih odnosa te problema i situacija. Primjerice, podzaplet s profesorom engleskoga jezika koji potiče Charliejeve spisateljske ambicije opće je mjesto, a dobra je odluka što ga je redatelj donekle nastojao reducirati, kao što je uspio izbjeći i patetiku u sagledavanju toga odnosa. Ono što bi u nespretnih filmaša vjerojatno preraslo u davanje životnih lekcija, Chobsky ipak uspijeva neutralizirati. Kada sam već spomenuo vješto izbjegavanje patetike, treba reći da redatelj elegantno uspijeva balansirati između humornih naglasaka priče i melankolije svojih protagonista koje muče brojni problemi, karakteristični valjda za sve adolescente ovoga svijeta.
Autorov je redateljski rukopis jednostavan i pregledan, mahom usredotočen na skiciranje okruženja te postavljanje karakternih studija i odnosa među protagonistima, kojima pristupa s velikom dozom naklonosti. Općenito je Chobsky mnogo bolji u pisanju dijaloga, nego u režiranju. Time ne želim reći kako je film slabo režiran, no redatelj tek treba razviti prepoznatljiv stil i pristup.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. ožujka 2013.