Slabosti holivudskih pravila igre

Let (Flight), red. Robert Zemeckis

  • Let (Flight), red. Robert Zemeckis

    Zemeckisov Let započinje neočekivano realistično – otvara se u neurednoj hotelskoj sobi u kojoj su burnu noć – ispunjenu seksom, alkoholom i kokainom – proveli zrakoplovni kapetan Whip Whitaker (Denzel Washington) i njegova stjuardesa Katerina Marquez (Nadine Velazquez). Na njihovim pojavama jasno se uočavaju tragovi kaotičnoga načina života, što redatelj dodatno supostavlja još jednom narativnom linijom s dna života – narkomanka Nicole (Kelly Reilly) usred ovisničke krize bjesomučno traži način kako bi došla do narkotika, a kada joj to napokon pođe za rukom, predozira se. Inzistiranjem na krupnim planovima dodatno se pokušava naglasiti potencijalni tjelesni i duševni kolaps protagonista. Zemeckis usporedno razvija dvije narativne linije prvih tridesetak minuta filma – avionska nesreća i overdose Nicole kulminiraju u isto vrijeme, očito sugerirajući kako će se tijekom trajanja djela narativni rukavci ukrstiti. Nažalost, ubrzo će gledatelj shvatiti kako je prikaz pada zrakoplova zapravo najuzbudljiviji dio filma, a sve ono što nakon toga slijedi moglo bi se komotno pretočiti u televizijski tearjerker za dosadna i kišna nedjeljna poslijepodneva i gledatelje sklone emocionalnom pražnjenju. Pritom ne bih želio biti nepravedan i reći kako film nema zanimljivih ideja, no kako primiče kulminaciji, ona se pretvaraju u vlastitu parodiju te podilaze holivudskim pravilima igre, koje autori pretjerano doslovno slijede.
    Let (Flight), red. Robert Zemeckis
    Washingtonov Whip Whitaker nikako nije simpatičan lik, a još manje podilazi identifikacijskim očekivanjima prosječnoga gledatelja. Taj je pilot užasno bahat i narcisoidan, propali obiteljski čovjek, čija odanost alkoholu i kokainu nema premca. Iako je uspio s minimalnim brojem žrtava prizemljiti pokvareni zrakoplov, također je spreman poduzeti sve kako bi sakrio činjenicu da su mu istražitelji u krvi pronašli poveće promile alkohola te tragove narkotika. Dobrim dijelom film balansira na podnošljivoj razini upravo zbog tako koncipiranoga središnjega lika, iako Washington ne uspijeva uvijek ostati na razini glumačkoga zadatka. Primjetno je to u prizorima pijanosti kada opasno vrluda na samoj granici glumatanja, toliko da mu želite poručiti kako ne glumi osobu koja je preživjela moždani udar, nego bjesomučna alkoholičara. Unatoč tome, ponešto od šarma filma počiva upravo na ambivalentnosti lika, koji je istodobno vrlo karizmatičan, ali i moralno krajnje problematičan. U početku Zemeckis i scenarist mu John Gatis (Pravi čelik) ne moraliziraju, nego ga čak prikazuju s dozom simpatičnosti i napose humora, osobito u prizorima koje dijeli sa svojim narko dobavljačem Harlingom Maysom, koji i nije osobito inovativan lik jer s njime John Goodman već dobrano upada u komediografski manirizam.

    Međutim, i tu se opet javlja problem jer niti Zemeckisu niti Gatisu nije posve jasno što bi htjeli dan njihov film bude. Mayes je očito uveden u film kako bi unio dozu humora. Nicole postoji u filmu kako bi se razvila ljubavna priča između dvoje posrnulih ljudi koji se nalaze u sličnim (ovisničkim) situacijama, premda spomenuti narativni segment naposljetku postaje suvišak. Ljubavna priča u Letu ne vodi nikuda, a lik Nicole nestaje sredinom filma bez da je dobio valjanju scenarističku obradu i uvjerljivu psihologizaciju. Odvjetnik Hugh Lang (Don Cheadle) sugerira prizvuk sudske drame, no ona se nikako ne ostvaruje. U središtu svega ipak bi trebala biti seciranje razorne ovisnosti o alkoholu, no ona se zbog upravo navedenih segmenata priče ponešto razvodnjuje te se ne bi moglo reći kako je Let studija karaktera.
    Let (Flight), red. Robert Zemeckis
    Problematiziranje ovisnosti tematika je i problematika koja ima svoj dugovječan život u televizijskom mediju. Danas se, što je općepoznata činjenica, sve više brišu granice između televizijskofilmskih i kinofilskih uradaka, što Let nesporno pokazuje. Iako je središnji lik filma zanimljivo postavljen, izvedba i razrada njegova problema posve je na televizijskoj razini. Drugim rječima, psihologija alkoholičara samo je naznačena, nikada podrobnije razrađena i osjenčana te je često potpomognuta sladunjavim elementima, napose bračnih i roditeljskih odnosa ili scenom prekidanja odnosa Whipa i Nicole, koja bježi od autodestruktivna ljubavnika kako se ne bi vratila u pakao ovisnosti. Sporedni likovi u filmu također su tek ovlaš skicirani, nikako razrađeni.

    Zemeckis mi je uvijek djelovao kao mali Spielberg, a Let kao da to samo potvrđuje. Oba autora gotovo identično slijede obrasce snimanja infantilnih popcorn filmova i pseudoozbiljnih filmskih pokušaja, koji bi trebali potvrditi njihov navodni umjetnički kredibilitet. No, bez obzira kojim se pristupom bavili, oba autora uvijek i isključivo zrcale srž holivudskoga industrijskog svjetonazora. U koncepciji i ambivalenciji antijunaka Let je sličan Spielbergovu Uhvati me ako možeš (Catch Me If You Can, 2002). Završnica filma, opet vrlo bliska spielbergovskom pristupu, moralna je rekapitulacija, koja beznadno film utapa u bujici nepodnošljiva i neprobavljiva patosa. Whitaker u zatvoru u podugačkom monologu iznosi svojim zatvorskim kolegama vlastite životne zablude i doživljava katarzu. Redatelju i scenaristu to nije bilo dovoljno pa su dodali još jedan prizor – izmirenje sa sinom, što je već trenutak kada gledatelj poželi glavom lupati o zid. Problem je što autori ovoga uratka nisu imali dovoljno hrabrosti ostati dosljednji logici karaktera i priče te ostaviti Whitakera do sama kraja bahatim i beskrupuloznim likom koji se nekažnjeno izvlači. Podilaziti publici i njezinoj potrebi za moralno i etički pozitivno zaokruženom pričom ovdje nema osobita smisla. Svijet koji nas okružuje nije uvijek, odnosno u većini slučajeva nije savršeno mjesto i katkada se treba odvažiti prikazati ga u takvom svjetlu, iako se to potencijalnoj publici možda neće svidjeti.

    Uz navedeno, film je predugačak, a povremeno i bez osjećaja za ritam pripovijedanja. Uostalom, sve što se treba vidjeti u Letu, moglo se vidjeti u – traileru!

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. ožujka 2013.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji