Valcer koji se smije
Svećenikova djeca, red. Vinko Brešan, sklad. Mate Matišić
-
Za nastanak filmske partiture idealna je situacija kada je skladatelj na neki način sudjeluje u autorskom stvaranju filma – režiji ili scenariju. U filmu Svećenikova djeca Vinka Brešana upravo je to slučaj: scenarist i autor priče Mate Matišić autor je i filmske glazbe. Kombinacija ne može biti bolja, jer radi se o drami koja neprestano traži onu tanku liniju koja stoji između komedije i tragedije. Budući da je duboko urastao u priču i način njezinog nastajanja, Matišiću nije bio problem prenijeti njezinu bit u glazbu. Od samog početka ton je pogođen u sridu. Pišući valcer za trubu uz pratnju gitare (tijekom filma ta se instrumentacija mijenja, ali je jasno da je u osnovi zamišljena upravo za taj sastav), Matišić istovremeno glazbom dočarava grotesku, komediju i tragediju. Naime, njegov valcer je valcer koji se smije, ali i koji se čudi, ali i koji u osnovi podsjeća na pleh-muziku za različite namijene, vjenčanja i sprovode. Nije slučajno da je jedna od filmskih protagonistkinja trubačica koja svira na sprovodu i čije se sviranje bojom i ugođajem glatko nadovezuje na boju i ugođaj Matišićeve popratne glazbe.
Brešanov film nije pretrpan glazbom, glazba nije složena ni komplicirana, ali je vrlo važan sastavni dio filma. Pomno osmišljena, osnovna se tema razvija samo kroz instrumentaciju, pa se upravo upornim ponavljanjem zapravo nadovezuje na tvrdoglavu upornost provedbe ideje koja će jedne usrećiti a druge rastužiti. No Matišić kroz tu jednostavnost nudi gledatelju ono što filmski skladatelj, kako je to Živan Cvitković znao duhovito reći, „podvaljuje“ redatelju, a to je glazbena forma. Kako se događaji zapliću, tako se i glazba tematski razvija, nudeći svojevrsnu osnovnu misao na nekoliko različitih načina, ali opet zadržavajući osnovni ugođaj – osjećaj za savršeni balans između komedije i tragedije (i obrnuto). Tema se ogoljuje, pa se izvodi bez pratnje i u tom slučaju, premda potpuno ista, gubi svoju karikaturalnost te postaje ozbiljna, zamišljena, poput Don Fabijana koji u drugoj polovini filma više nije sasvim siguran radi li doista dobru stvar. S druge strane, valcer se uporno vrti, kao što se vrte razni događaji, međusobno uzročno-posljedično povezani, ali događaji, koji poput svih životnih, nude obje strane medalje – i smijeh i plač. Stoga je inzistiranje na istome glazbenome materijalu koji zapravo nikada nije isti, odraz jednog životnog kruga, kolotečine koja ne može biti ista, jer je vrijeme neprestano nagriza, preoblikuje i mijenja.
Tako usku povezanost glazbe i priče vrlo je teško postići, no u ovome je filmu došla sasvim prirodno. Svestrani Mate Matišić iskoristio je svoje dugogodišnje iskustvo i na književnom i na glazbenom području oblikujući u osnovi jednostavnu, ali iznimno dobro dramaturški koncipiranu filmsku glazbu.
© Irena Paulus, FILMOVI.hr, 21. veljače 2013.
Piše:
Paulus