Film Master Paula Thomasa Andersona prošle je godine podigao podosta prašine. Kontroverzna scientološka sekta zamjerila je Andersonu što se za prikaz kulta The Cause te, osobito, njegova vođe Lancastera Dodda (Philip Seymour Hoffman), kao svojevrsnim modelom poslužio osnivačem scientologije L. Ronom Hubbardom, istim onim koji je napisao znanstveno-fantastični roman Battlefield Earth (1982), koji je poznatom holivudskom scientologu Johnu Travolti 2000. poslužio kao predložak za tragično loš istoimeni film, koji se naposljetku pretvorio u financijsku kataklizmu epskih proporcija. Međutim, sama pozadina i inspiracijska vrela za ovaj film sasvim su irelevatni za njegovo sagledavanje i pripadaju izvanfilmskoj domeni, kojom mi se ovdje nije namjera baviti. Ipak treba istaknuti kako je Anderson na račun ovoga ostvarenja dobio nizove kritičarskih hvalospjeva, iako pomalo neopravdano pa nije naodmet zaključiti kako je Master u cjelini ponešto precijenjeno ostvarenje, koje svakako ima izvrsnih elemenata, ali i malo manje uspjelih dionica. Doduše, autor nikada nije ulazio u domenu poprilično produktivnih filmaša, nego je svoje projekte pažljivo pripremao niz godina, brižno pazeći na svaki detalj, a po spomenutoj pedanteriji niti ovo djelo nije iznimka.
Radnja filma smještena je u osobit društveni i vremenski kontekst. Posrijedi je početak pedesetih godina, neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata koji je najavio određene krize vrijednosti u američkom društvu, ali i naznake skorašnjih paranoja od nuklearne opasnosti, komunista, atomske energije, hladnog rata i svega ostaloga što će postati tihim strahovima milijuna poštenih Amerikanca. Obično se u razdobljima problematičnima za pojedina društva kao svojevrsni ispušni ventili javljaju i šire kultovi i sekte, a iznimka nije učinjena niti Masteru, što se tek implicitno može uočiti u ovom djelu, napose kroz segment radnje koji je usredotočen na ratnog veterana Freddieja Quella (Joaquin Phoenix). On se s ratišta vratio traumatiziran, danas bismo rekli s PTSP-om, te kao takav ostao je obilježen, društveno iščašen, u nemogućnosti osiguravanja normalne egzistencije i ostvarivanja čvrstih odnosa s drugim ljudima. Zaboravljen od institucija i odbačen od svoje okoline, on postaje pogodnom metom za sektaške i slične demagoge. Čini se ipak kako Andersona toliko ne zanima društveno-politički kontekst onovremenih Sjedinjenih Država i razmatranje pada individualnosti koje dovodi do priklanjanja onim društvenim agensima koji pružaju koliko-toliko stabilno uporište pojedincu, koliko psihologija njegovih protagonista te njihovi turbulentni i ambivalentni odnosi.
Unatoč navedenome, autor je izvrsno uspio dočarati atmosferu pedesetih godina u rasponu od scenografije i kostimagrafije do upečatljiva izbora glazbenih dionica i podcrtavanja stila života karakterističnoga za to doba, što je potpomognuto i izvrsnom fotografijom Mihaija Malaimarea (Između svjetova). Međutim, Master je mnogo više usredotočen na seciranje psihologije sekte i kolektivnoga mozga iznutra, odnosno iz nje same, na što otpadaju najzanimljiviji dijelovi filma. Primjerice, The Cause nije ništa nego inačica proširene obitelj jer film upečatljivo ostvaruje paralelu između nukluesne Doddove obitelji i njihove proširene verzije, koju čine bliski suradnici i brojni poklonici poput Helen Sullivan (Laura Dern). Dodd pritom funkcionira, kao veliki patrijarhalni, despotski otac, gotovo frojdovska inačica nekastrirana praoca koji propisuje i uskraćuje užitak onako kako to isključivo njemu odgovara pa se masa koja vjeruje i odobrava Dodda svodi na skupine pojedinaca koji kao da doživljavaju regresiju psihičkoga aparata na infalntilnu razinu. U filmu stoga kao da se osjeti daleki odjek Adornova razmatranja grupne psihologije i propagande u kojem se frojdovske postavke o moćnom praocu dovode u kontekst vršitelja propagande i njihovih tehnika sukladnih demagozima i hipnozerima. Kao takav, Dodd i najbliži mu suradnici, gotovo fanatično odana supruga Peggy (Amy Adams), ne dopuštaju nikakvu sumnju u njihov nauk i doktrinu dok istodobno odaju dojam prosječnih osoba iz vašega susjedstva.
Druga bitna paralela u filmu odnosi se na odnos Lancestera i Freddieja, koji je bitno očinski intoniran sa svom ambivalencijom koju sa sobom nosi. U tom segmentu Anderson postiže najbolje rezultate jer kroz međusobno supostavljanje ta dva lika stvara dvije studije karaktera potpomognute izvrsnim glumačkim kreacijama Philipa Seymoura Hoffmana i Joaquina Phoenixa, na kojima film uostalom bitno i počiva. Njihov odnos ne samo da djeluje kao rivalstvo dvaju različitih karaktera, nego i dviju glumačkih osobnosti. Prvi uspijeva dojmljivo prikazati šarlatanstvo, isprazni verbalizam, ali i karizmatičnost te neupitni autoritet vođe, a drugi je iskorišten i odbačen te predstavlja sredstvo kojim Dodd pokušava prodati svoje laži i opsjene, ali je ujedno i onaj koji svojim ponašanjem baca dodatno svjetlo na cjelokupnu situaciju. Upravo dinamična međuigra između Phoenixa i Hoffmana uspijeva prikriti činjenicu kako priča filma i nije osobito inventivna i razrađena te je ima premalo s obzirom na duljinu trajanja ostvarenja. Andersonovi epični totali također su katkada u raskoraku s temom filma te intimnije intoniranom studijom karaktera.
Kroz odnos Dodda i Quella Master se otkriva kao svojevrsna satira, ne samo na sektaštvo, nego i principe na kojima ono počiva te beskrupulozna sredstva kojima se njihovi vođe služe kako bi osigurali vlastitu korist, dok dokoni bogataši niti sami ne znaju što bi sa sobom i svojim novcem.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. veljače 2013.