Istodobno magijsko-realistična i neo-neorealistična folkloriana, ekološka parabola eksplicitnog antimaterijalizma i aktualnih referenci na konstantno siromaštvo Trećeg svijeta i ugroze od strane globalnih klimatskih promjena, kao i futurističko-kozmičko očuđujuća post-apokalipsa o izoliranoj mikro-zabiti odrezanoj od tekovina suvremene moderne urbane civilizacije, neegzistentne tehnologije te drugačijeg, netradicionalnog tipa edukativnosti, Zvijeri južnih divljina pri(o)povijeda o cikličnom – (budućem) povratku na (neku davnu) jednostavnost, nevjerojatno umješno sintetizirajući pseudo-mitološko sa socrealističkim. Pritom fantastično dodatno podcrtava naturalizam djela, što možebitno zvuči paradoksalno ili čak oksimoronično, no svakako je na tragu kolakowskovljevog poimanja neizbježnosti mita/mitološkog kako bi se istinski i u potpunosti osjetila smislenost/smisao života.
Jer, ako junaci djela i jesu stanovnici zapuštene močvarne zone ugroženi od olujne poplave, naseljeni u trošnim kućama sklepanim od svekolikog otpadnog materijala, mahom lima i plastike, i koje se po potrebi pretvaraju u brodove / plovila po nabujalom krajoliku naseobine, oni i nadalje i do samoga kraja svakako ostaju optimistični i nesalomljivi, čak i pri najtežim životnim udarcima (što je prikazano kroz buran centralni odnos nezaboravnih likova šestogodišnje djevojčice (Quvenzhane Wallis) i njezina bolesna oca – (Dwight Henry, koji nemalo podsjeća na Carla Andersona)).
Diskutabilna uporaba alegorijskih aurochsa (što su neki kritičari proglasili distrakcijom od glavnog tijeka radnje), zapravo izumrlih pretpovijesnih divljih goveda Tura, znanih još s drevnih crteža Lascauxa (ali i Ghisijevih ilustracija iz 16. stoljeća) ipak je integralan dio lokalne predaje stanovništva naplavnog područja jednako kao i rezultat dječje imaginacije, odnosno legitiman dio bestijarija riječno-močvarne faune rakova, riba, krokodila, kakvom obiluje ikonografija filma. Ljepota sirove nebrušene fotografije Bena Richardsona (s iskreno distinktivnom stilizacijom najobičnijih, odbačenih svakodnevnih objekata, životinja i predmeta) pritom puno duguje malickovskim postupcima i senzibilitetu (uporaba neprofesionalnih glumaca, mitopoetično verbalno, zapitanost pred Onkrajem) kao i sendakovskoj prizmi zagovaranja divljeg, nesputanog, kreativnog dječjeg kao melema za životnu realnost (što je Spike Jonze 2009. pretočio u filmsku steampunk metaforiju U kraljevstvu divljih stvorenja / Where the Wild Things Are/).
Analogni motivi vode i sirotinje, ravnodušnosti prirode, integracije osobne priče u bogatu makro-univerzalnu tapiseriju, kao i nužne koegzistencije bazno opozicijskog uzvišenog i profanog, mladog redatelja Benha Zeitlina zaokupili su i u atmosferičnom kratkišu Glory at Sea, svojevrsnom prequelu Zvijerima – njegovom dugometražnome debiju (nastalome prema kazališnom komadu Lucy Alibar i dobitniku Velike nagrade žirija u Sundanceu te nagrade Caméra d’Or za najbolji prvijenac u Cannesu), a čiji su eklektični sastojci u finalu iznjedrili krajnje neobično uprizorenje, drugačiji film, stimulativan osvježavajući must see indie sa zadivljujućim proplamsajima vizionarskog.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. siječnja 2013.
