Negdje u prvoj polovini prošloga desetljeća čitao sam ironičan tekstom objavljen u britanskom Empireu, koji se humorno doticao navodnoga revivala sof core porno poetike u američkom mainstream filmu, čiji je predvodnik bilo prepravak Chabrolove Nevjerne žene (La femme infidèle, 1969), koji je pod naslovom Nevjerna (Unfaithful, 2002) potpisivao Adrian Lyne s Richardom Gereom i Dianeom Lane u glavnim ulogama, dakle, filmaš koji je osamdesetih režirao Devet i pol tjedana (Nine 1/2 Weeks, 1986). Usporedno Lyneovu filmu, dogodio se i nesretan američki transfer uglednoga kineskoga filmaša Chena Kaigea (Zbogom moja konkubino, 1993), čiji je erotski intoniran film Ubij me nježno (Killing Me Softly, 2002) s Josephom Fiennesom i Heather Graham bio gotovo negledljiv. U oba filma, kao krucijalana predvodnika navodnoga trenda, seks je bio sagledan kao negativan, destruktivan agens, što je okvirno gledajući, bio jedan od učestalih principa razmatranja ljudske seksualnosti u filmovima namijenjenim širokoj publici, često podcrtan implicitno naznačenim puritanskim referiranjem na bračnu ljubav i zajedništvo. Seks i užitak, čini mi se, još su uvijek nesigurno i tabuizirano područje za komercijalni film, dok se ozbiljnija razmatranja više mogu susresti u nezavisnoj, i paradoksalno, televizijskoj produkciji.
Ovaj kratki uvod svojevrsni je kontekst za sagledavanje filma Seanse Bena Lewina, koji je naoko tipičan produkt američke nezavisne kinematografije, tim više što se svojim strukturnim i tematsko-motivskim obilježjima izravno nastavlja na postavke kanonizirane već devedesetih godina dvadesetoga stoljeća u jednom dijelu nezavisne produkcije. Primjerice, Lewina ne zanima stilsko i narativno poigravanja. Njegov film je jednostavan i pregledan, čime se želi ostaviti dojam nenametljivosti i životne neposrednosti. Naspram eksperimentiranja, njegov je redateljski rukopis također jednostavan i prijemčiv. Stoga zanimljivost filma ne počiva na strukturnoj ili stilskoj inovaciji jer do njih redatelj osobito ne drži, nego na portretiranju likova, a napose nijansiranju odnosa među njima. Iz navedenoga je razloga Lewinu je bilo potrebno dvoje – dobar, zaokružen i razrađen scenarij, kojega sam potpisuje, te sposobni glumci koji će moći na svojim leđima iznijeti film. Njih je dobio u Helen Hunt i američkom televizijskom glumcu Johnu Hawkesu, koji je dokazao da na svojim leđima može iznijeti i kino uradak.
Iako činjenia da se film referira na istinitu priču, koja uključuje tjelesno hendikepiranu osobu, može pozivati na uzbunu zbog opasnosti da film potone u pretjeranu osjećajnost i patetiku te napadno manipuliranje gledateljevim osjećajima, u Seansama je navedeno sasvim izbjegnuto, što nije malo postignuće. U skladu sa svjetnonazorom glavnog protagonista Marka O`Briena, film je mnogo više protkan humornim elementima koji su ispremreženi dramski nabijenim situacijama. Lewin se pokazao izrazito uspješnim u balansiranju između tih dvaju segmenata priče, puštajućih ih da se nenametljivo prožimaju do same završnice, koju je doduše, slobodno mogao izostaviti, odnosno djelo završiti kojih pet minuta ranije jer konvencionalno postavljen kraj, kojega neću ovdje otkrivati, donekle promašuje bit i predstavlja balast.
Rijetkost je danas, u kontekstu onoga što sam nešto ranije naveo, vidjeti film koji pitanju ljudske seksualnosti i užitka pristupa na ozbiljan i odrastao način, u kojem su oni poimani kao kreativan, pozitivan i nužan aspekt ljudskoga života, a bez imalo moralizatorskih floskula i prenemaganja. Tim više što autor donekle izbjegava voajerističke koncepte, plahte koje klize kako bi prekrile ono što se od ljuskoga tijela ne smije vidjeti, te silna montažna rezuckanja kojima bi eventualno pazio što prikazuje. Posenice to dolazi do izražaja u liku seksualne terapeutkinje Cheryl (Helen Hunt) i njezina odnosa prema vlastitoj obitelji i poslu kojim se bavi. Ona je pol u filmu koji predstavlja nesputanost i otvorenost za razliku od Marka (John Hawkes) čiji problemi nisu samo tjelesne prirode, nego kako i Cheryl uočava, duševne, zbog izrazite represije i krivnje, prouzrokovane odrastanjem u vlastitoj obitelji te izrazitoj religijskoj nastrojenosti.
Na taj način redatelj i postavlja središnji odnos u filmu. Ujedno, osim što je posrijedi priča o užitku i emocijama, riječ je i o djelu koje govori o načinima odbacivanja krivnje i oslobađanja sebe. Iako se gotovo predvidljivo između glavnih protagonista razvija jedna vrsta ljubavne priče jer čisto poslovan odnos počinje uključivati emocije, Lewin vrlo pažljivo vodi računa da se odnos protagonista ne svede na površan ljubić. Tome doprinsi činjenica što su likovi scenaristički dobro obrađeni i zaokruženi, kao što se i odnos među njima vrlo suptilno, nijansirano i sasvim nenametljivo razvija, kroz serije dobro napisanih i osmišljenih dijaloških partija.
Naposljetku, Seanse su film koji je izrazito rađen po mjeri glumaca. Primjerice, John Hawkes izvrsno je dočarao nepokretna O`Briena kao osobu razapete između trebanja drugih i vlastitih ograničenja, odnosno između emocija i tjelesnoga te sebi nametnutih psihičkih ograničenja. Vrlo je dobar i William H. Macy u humorno intoniranoj ulozi katoličkoga svećenika. Međutim, film u potpunosti krade odlična Helen Hunt, koja već dugo nije djelovala toliko nesputano, vrckavo, istodobno emocionalno i zavodljivo.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. siječnja 2013.
