Iza zidova pruža nam priliku da razmotrimo i sagledamo što se promijenilo u razmatranju queer problematike na filmu u odnosu na New Queer Cinema prije dvadesetak godina. U zanimljivom članku New Wave Queer Cinema objavljenom prije nekoliko mjeseci u Guardianu autor Ben Walters ne pokušava poput B. Ruby Rich 1992. godine (što bi se naoko moglo zaključiti iz naslova) instalirati novi filmski pokret, nego naznačiti nove smjernice u razvoju queer produkcije. Stoga njegov termin queer novoga vala svakako ne označava pandan New Queer Cinema, koji se javio početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, mahom unutar Sundance generacije nezavisnih filmaša, nego svojevrsno usustavljivanje queer produkcije te nove tematsko-motivske, idejne i stilske smjernice. Doduše, autor se dotiče isključivo sjevernoameričke i europskih kinematografija, a malo toga nam može reći o razmatranim strujanjima, primjerice, u latinoameričkim i azijskim kinematografijama.
Međutim, čini se kako je u članku dobro podcrtana razlika između neposrednoga, gotovo novovalovskoga, sirovoga i aktivističkoga pristupa jednoga Gregga Arakija, Todda Haynesa i Gusa van Santa u njihovim ranim filmskim ostvarenjima iz prve polovice devedesetih te idejnih i tematsko-motivskih, a u konačnici i stilskih preokupacija kakve su uočljive u filmovima poput Vikenda (Weekend, 2011) Andrewa Haigha, Ostavi upaljena svjetla (Keep the Lights On, 2012) Ire Sacha i I Want Your Love Travisa Mathewsa. Očito je razlog u promjeni društvenoga konteksta te činjenici kako su prethodnici ovih filmaša već srušili određene tabue i obradili određenu tematiku.
Pripadnici New Queer Cinema nikada nisu imali određena propisana pravila ili svoj manifest, a njihova subverzivnost dodatno se isticala odbijanjem da se odrede kao pokret. Naglasak je bio na propitivanju rodne i seksualne problematike u klasnom, obiteljskom i društvenom kontekstu, koju je često pratila radikalna forma filma, temeljena na specifičnim i gotovo anarhičnim redateljskim rukopisima, koji su tendirali kaotičnosti i neposrednosti. Navedeno se najradikalnije očitovalo u filmovima Gregga Arakija (The Living End, 1992; Totally Fucked Up, 1993; The Doom Generation, 1997; Nowhere, 1997) u kojima je stvarao portrete deziluzioniranih, otuđenih i bijesnih marginalaca koje je društvo odbacilo. New Queer Cinema odigrao je tako svoju prijeko potrebnu aktivističku funkciju na kraju konzervativne Reaganove i Busheve, usmjerivši pažnju na gay i lezbijsku tematiku te queer filmaše, a svojevrsna revitalizacija, do koje je došlo s gore navedenim suvremenim filmašima suprotstavlja se mainstream simplificiranju te se nastoji baviti svakodnevnim životima, psihologijom likova te queer iskustvom, često anticipirajući realistički pristup građi, iako su redateljski rukopisi njihovih autora sada mnogo smireniji.
Iza zidova (2012), redateljski prvijenac Davida Lamberta, u potpunosti se uklapa u gore razmatrani novovalovski trend. Belgijski film u potpunosti počiva na vikendovskoj premisi slučajna susreta u baru dvojice protagonista iz kojega se potom razvija kompleksan emocionalan i seksualan odnos. Za razliku od Haighova filma koji je svojom kamerom iz ruke i neposrednošću te s velikim osjećajem za arhitektoniku prostora imao gotovo naturalistički pristup građi, a odnos među likovima temeljio na skoro pa linklaterovskom pristupu interakcije protagonista, Lambert je mnogo jednostavniji. Vikend je počivao isključivo na nijansiranju odnosa dvaju protagonista, mladića iz susjedstva, i njihovoj pažljivoj psihologizaciji, dok je sama događajnost bila u drugome planu, što je filmu također priskrbilo izrazito realistički štih. Belgijskoga redatelja pak više zanima događajnost i bliži je konvencijama ljubavnoga filma u kojem je naglasak stavljen na, kako se ispostavlja, problematičan odnos između dvojice mladića.
Prvi dio filma usredotočen je na razvoj odnosa između mladoga i osjećajnoga Paula (Matila Malliarakis), koji je razapet između svoje prave seksualne prirode i djevojke s kojom živi, te mnogo iskusnijeg Ilira (Guillaume Gouix), mladića iz albanske obitelji. Interkulturna problematika ostavljena je postrani, kao i sraz između tradicije i nastojanja da se živi prema vlastitim potrebama, što je svakako osvježenje u razmatranoj problematici. Naime, kada nakon vedro intoniranoga i poletnoga prvoga dijela filma uslijede nešto mračniji akcenti, Lambert navodi gledatelje na pomisao kako Ilir možda ima problema ili s imigranstkom službom ili pak obiteljskim odnosima. Razvoj situacije dokida očekivanu predvidljivost, a motiv narkotika ponovno djelo dovodi u kontekst Ostavi upaljena svjetla, u kojem je ovisnost također sagledavana kao katalizator problematična psihičkog stanja jednoga od likova. Iza zidova u tom segmentu nenametljivo prikazuje svakodnevni život protagonista i njihove uobičajene rituale.
Drugi dio, u kojem je ljubavni odnos doveden u pitanje ne zbog vanjskih okolnosti, nego ponašanja samih protagonista, mnogo je konvencionalniji po pitanju pristupa razvoju ljubavne priče, što samo po sebi ne bi bilo toliki problem da je scenaristička obrada likova bila dosljednija i motiviranija. Primjerice, Paolo je kao lik koliko-toliko zaokružen i motiviran. Razdoblje od gotovo dvije godine, koliko se odvija radnja filma, sagledano je kroz proces njegova odrastanja i sazrijevanja. Ilirova pak motivacija nije dovoljno uvjerljivo postavljena, prebrzo se mijenja, a podzaplet s narkoticima jednostavnije nije dovoljno pažljivo integriran u koncepciju lika. Vrlo dobre glumačke kreacije Matile Malliarakisa i Guillauma Gouixa uspijevaju donekle nadoknaditi scenarističke propuste. Redatelj zna dobro iskoristiti svoje glumce i zanimljivo postaviti prizor te u njemu naglasiti narav i intenzitet njihovih osjećaja, kolikogod njegov rukopis katkada bio poprilično konvencionalan.
Iza zidova također, za razliku od dobroga dijela suvremene queer producije, napose onoga koji ulazi u domenu romansi, pokušava ostvariti realistički pristup građi. Iako je u središtu razmatranja intenzivna ljubavna priča koja ima svoje uspone i padove, djelo naglasak stavlja na seciranje psihološki nabijena odnosa između likova, koji je na dobrome putu da vodi u emocionalni mazohizam, opet vrlo sličan onome u Sachsovu Ostavi upaljena svjetla. Međutim, izostaje sretan završetak, što nema funkciju trivijalnoga podilaženja publici ili naglašavanja tragičnosti sudbina likova, nego se nameće kao nužan ishod njihova emocionalnoga sazrijevanja. Stoga će za protagoniste happy end tek uslijediti u nekoj novoj i stabilnijoj vezi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2013.
