Ne treba okolišati, Zero Dark Thirty gotovo je ponovio koncept kojeg su Kathryn Bigelow i scenarist Mark Boal prodali Narednikom Jamesom (The Hurt Locker, 2009). Samo se kontekst promijenio s obzirom na postoskarovske mogućnosti koje su se redateljici otvorile. Dok je Narednik James bio kontroverzan i originalan projekt kojega je malo tko želio finanirati, a potom nitko distribuirati, jer jednostavno nije imao dovoljno komercijalnoga potencijala, Zero Dark Thirty mogao je računati na oskarovsku pažnju redateljice i američkoj publici atraktivnu i aktualnu temu koja se dotiče jednoga od najtraumatičnijih događaja po američku naciju u njihovoj ne pretjerano dugoj povijesti. Osim toga, sve je gotovo ostalo isto. Drugim riječima, ova dva filma lice su i naličje jedne te iste ratne priče, ispričane iz dvaju perspektiva – vojničke i špijunske, ali prije svega osobne, a ne kolektivne.
Agentica CIA-e Maya (Jessica Chastain) kontraobaviještajna je inačica vojnika Williama Jamesa (Jeremy Renner) – za oboje rat predstavlja svojevrsnu opsesiju, štoviše Maya je njegova radikalnija verzija. Dok je James još uvijek imao obitelj i prijatelje, kojima je, doduše, pretpostavljao rat koji je postao neraskidivim dijelom njegova života, Maya je sasvim lišena svoga uporišta u stvarnome svijetu. Zero Dark Thirty ultimativni je Mayin tulum – Bigelow i Boal vrlo precizno ocrtavaju osnovne konture lika kada ga prvi put uvode u narativni univerzum. Neiskusna Maya svjedoči zlostavljanju političkoga zatovrenika kojega vrši njezin stariji kolega. Taj je prizor prikazan u poptunoj psihološkoj i fizičkoj naturalističnosti, a kako je interes usmjeren na Mayu, ona zajedno s gledateljima dijeli anksioznost. Kako priča, ako je tako uopće možemo nazvati, odmiče, protagonistica postaje sve opsesivnija i hladnokrvnija, a njezino konfrontiranje s poslovnom okolinom, koja je ne podržava, izraženije. Jessica Chastain iz filma u film postaje glumački sve bolja, što ovaj uradak svakako pokazuje. Određeni stoicizan koji je u nesrazmjeru s njezinom pojavom kao i psihička napetost poprilično su intenzivno dočarani njezinom glumačkom kreacijom.
Nije pretjerano za reći kako autorica ponovno secira psihologiju rata te stvara upečatljive psihološke portrete svojih protagonista. Maya, primjerice, nije sagledana kroz prizmu žrtvovanja za domovinu i patriotske ideale nego se, kao i u prethodnom filmu, gledanje vrši iz donjeg rakursa kroz prizmu patološke opsesivnost i predanost, koja graniči s fanatizmom skoro jednakim onome protiv kojega se protagonisti filma bore. Stoga u filmu nema nacionalističko-propagandnoga kičeraja i patetike, koji se zaogrće u univerzalne parabole za opće dobro zajednice, u što se film mogao pretvoriti u rukama nekoga manje sposobnoga redatelja. Gdje je Bigelow bila kada je hrvatskim redateljima devedesetih godina trebalo pokazati kako se snimaju filmovi ratne tematike?
Zero Dark Thirty podigao je, koliko sam uočio, mnogo prašine upravo zbog prizora mučenja pa je redateljici zamjerano kako nije osudila ponašanje američkih likova, što i sam film u konačnici navodno čini nemoralnim. Mišljenja sam kako su navedene opaske pretjerane te podliježu ispraznoj političkoj korektnosti. Tortura je nešto što svakako nema niti treba imati opavdanje, no netom spomenute zamjerke, čini se, proizlaze iz potpunoga nerazumijevanja autoričinoga pristupa građi, što je također izazvalo kontroverze i u slučaju prethodnoga joj uratka. Djelo izbjegava, a na gledateljima je da procijene i raspravljaju je li to eventualno dobro ili loše, iznositi svjetonazorske stavove. Ako bismo na filmsko djelo mogli primijeniti kocept floberovskog neutralnog i bestrasnog pripovjedača, smatram da mu se Bigelow opasno približila u svom izbjegavanju patosa i emocionalnosti. Razmatrani pristup građi odgovara tendenciji da se prikaže učinak rata, odnosno da bi se naglasio utjecaj događaja na svjetonazore i psihologiju protagonista, umjeto da se film jednostavno pretvori u mjesto pamćenja.
Naracija filma je kaotična i mozaična, prostorno i vremenski disperzirana i ocrtava narav situacije u kojoj se svijet protagonista nalazi. Fotografija Greiga Frasera (Snjeguljica i lovac) ponovno je bliska pristupu Barryja Ackroyda u The Hurt Lockeru – izrazito naglašava pseudodokumentarističnost i reportažnost kako bi se ostvario dojam sirovosti, neposrednosti i realističnosti. Očito da je intencija autorice bila stvoriti kaotičan mikrokozmos analogan unutrašnjem svijetu njezine protagonistice, a taj balans između octravanja lika i širega društveno-političkoga konteksta vojnih intervencija i rata protiv terorizma vrlo je pažljivo i precizno izveden. Epičnost u skiciranju prostorno-vremenskog konteksta i lociranja radnje, koja se vrši nizovima totala i polutotala, neprestano je konfrontirana intimnijem kadriranju likova, napose Maye.
Sama priča o lovu na Osamu Bin Ladena, kolikogod u ovom djelu bila krajnje spekulativna i zapravo plod čiste fikcije, vjerojatno će u doglednoj budućnosti zaživjeti na kinoplatnu u formi skupa akcijskog spektakla, toga smo barem svi svjesni. Međutim, Bigelow osobito ne zanima fabularni segment – bujna događajnost, pustolovnost i akcionost, ostala je postrani. Jedino je manje-više zamjetna u završnoj inscenaciji lova otkrivajući redateljičinu bogatu žanrovsku prošlost iz druge polovice osamdesetih i prve polovice devedesetih godina (Plavi čelik /Blue Steel, 1989/, Paleni val /Point Break, 1991/). Brutalnost i besmislenost bilo kakvoga oblika ratovanja podcrtava dinamično postavljena sekvenca upada u Osamino skrovište koja je postavljena iz dvaju rakursa – američkih vojnika te članova obitelji koje su obitavale u kući i morali svjedočiti ubijanju svojih najbližih.
Unatoč zanimljivim žanrovskim ostvarenjima, napose izvrsnim Čudnim danima (Strange Days, 1995), koje je napisao i producirao njezin bivši suprug James Cameron, i koji, prema mom skromnom mišljenju, predstavljaju jedan od najintrigantnijih znanstveno-fantastičnih filmova devedesetih, uvijek sam imao dojam kako je Kathryn Bigelow poprilično podcijenjena autorica. Narednik James i Dark Zero Thirty, jer ih treba sagledavati u istom kontekstu, pokazali su kako se sjajno nosi i izvan čvrsto zadanih žanrovskih obrazaca te da bismo u budućnosti od nje tek trebali očekivati niz zanimljiv ostvarenja. Tko kaže da su redatelji, kada zađu u sedmo desetljeće života, za otpis?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2013.
