
Treći film u nizu hipotetske Brešanove komediografsko-satirične otočke trilogije, Svećenikova djeca nanovo radnju postavlja na otok – to mitsko pribježište utjehe, pusto utočište s (materijalnim ili duhovnim) blagom; no koji ovdje nije simbol orfičkih pjenastih Blaženih otoka, toltečka hiperborejska Tula ili onkrajni inosvijet, nego radije metaforički izolirana Hrvatska u malom. Njezino društveno problematiziranje prikazano je kroz tipičan mediteranski provincijski malomišćanski mentalitet groteskno-karikaturalnom profilacijom likova – više artificijelnih prototipova nego opipljivih karaktera (svećenik, policajac, političar, oriđinal / lero, homoseksualac…) i u lako humornome tonu à la tv-sitcomi, s notom fellinijevske pikantne pitoreske.

Pritom redatelj kroz priču o mladom svećeniku koji na svoju ruku i na vlastiti način započinje prokreacijski aktivizam, u urbano-liberalnom tonu biva kritičarem Crkve, doduše pionirski u domaćoj kinematografiji, ali ne i u svijetu, te nejasnim postaje plasiranje filma kao apartno kontroverznog, provokativnog ili subverzivnog. Od Buñuelova Mliječnog puta (La voie lactée, 1969) ili Russellovih Demona (The Devils, 1971) – dakle naslova nastalih prije četrdesetak godina – preko Posljednjega Kristovog iskušenja (The Last Temptation of Christ, 1988) Martina Scorsesea, pa do suvremenijih Sestara Marije Magdalene (The Magdalene Sisters, 2002) Petera Mullana ili Odgoja dječaka u Irskoj (Song for a Raggy Boy, 2003) Aisling Walsh, filmovi su prezentirali i propitkivali lice i naličje, licemjerje i zloporabe hermetičnih institucija, pa bile one katoličke, bergmanovsko-vontrierovski-hanekeovsko luteranske ili pak obične državne dickensijanske ustanove. Stoga bi istinitijom bila tvrdnja da Brešan ide srednjom strujom reciklažne tematike i s puno općih mjesta u prikazu crkvenih struktura kao rigidno-konzervativnih izvana a hedonistično-nečistih iznutra i kao takav teško može biti šokantan, izazovan ili iznenađujući prosječnom gledatelju (kojeg mediji svakodnevno bombardiraju razvratnošću, pedofilijom i gej-naklonostima svećenstva, a da raznovrsne sklonosti sladostrastima božjih ljudi porijeklo vuku još iz srednjovjekovlja da se i ne govori).

Ipak, uz izrazit smisao za tajming, aktualnost mu je jača strana jer u kina stiže upravo u jeku burne država vs. crkva rasprave o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, odnosno pronatalitetne populacijske politike koja dosad nije polučila vidljivije rezultate kako na otocima tako ni na nivou države. Uz iznimnu, lijepu i promišljenu, studioznu fotografiju Mirka Pivčevića i odličan cast, poglavito uvijek izvrsna Krešimira Mikića (po drugi put u karijeri odjevenog u halju; prethodno glumeći svetog Franju Asiškog u ZKM-ovoj predstavi Brat magarac Renea Medvešeka) ili već kultnoga Lazara Ristovskog, Vinko Brešan se još jednom potvrdio talentiranim filmašem koji je apologiju grizodušju istoimene drame Mate Matišića praizvedene 1999. godine, pretvorio u jedan od najiščekivanijih filmova godine (nemala je to zasluga i uspješnog hrvatskog producenta Ivana Maloče i njegova Interfilma) - gorko-slatku komediju za široke mase koja će se zasigurno ne samo izboriti za svoje mjesto kod već tradicionalno domaće javnosti nesklone nacionalnim slikopisima, i to još među brojnim atraktivnim američkim blockbusterima, nego i ponoviti uspjeh mas-populističkih humornih naslova Kako je počeo rat na mom otoku, Maršala ili Hribarova Što je muškarac bez brkova, a dobra je vijest da sličan afirmativan put s izgledima u komercijalni uspjeh ima i još jedna humoristična domaćica koja je trenutno na repertoaru – Sonja i bik Vlatke Vorkapić.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 17. siječnja 2013.
