Čista zabava
Obračun među plaćenicima (Haywire), red. Steven Soderbergh
-
Od svih filmaša s nezavisne scene prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća Steven Soderbergh je svojim stavovima, odnosno određenom dozom anksioznosti zbog isključive pripadnosti nezavisnoj sceni, bio poprilično neuobičajem. Upravo se uz njegov kultni film Seks, laži i videovrpce (Sex, Lies, and Videotape, 1989) veže proboj nezavisnoga filma na mainstream scenu, jer je taj film, do danas možda ponajbolje redateljevo ostvarenje, upio doći na prvo mjesto ljestvice gledanosti u američkim kinima, čime je usmjerilo pozornost na cjelokupnu Sundance generaciju i njezino stvaralaštvo. Kritika je često Soderbergha ironično etiketirala kao frustriranoga nezavisnjaka, koji je svim silama nastojao kročiti u holivudski establišment, što mu je kasnije, s popularnim i komercijalnim ostvarenjima poput Erin Brokovich (2000) te Oceanovih jedanaest (Ocean`s Eleven, 2001) i njegovim nastavcima, uspjelo. Tome je prethodila šira kritičarska afirmacija filmskom adaptacijom kultne britanske serije Traffic (2000), koja se bavila društvenom problematikom i američkim košmarima vezanim uz trgovinu narkoticima.
Soderbergh je svakako uvijek ostavljao dojam redatelja koji ima velike ambicije, ali koji je istodobno spreman raditi na dva fronta. S jedne strane, tijekom dvijetisućitih, unutar holivudskog studijskog sistema, kada je nizao filmske hitove, iznim ekranizacije znanstveno-fantastičnoga romana Solaris Stanisława Lema 2002. godine, koja je neslavno završila, premda neopravdano jer je posrijedi jedan od boljih autorovih filmova, sasvim neusporediv s ranijom ekranizacijom Tarkovskoga (1972). S druge strane, nakon financijski uspješnih projekata, s vremena na vrijeme, Soderbergh si je mogao priuštiti nezavisnije i osobnije projekte poput filmova Che (2008), Iznajmljena veza (The Girlfriend Experience, 2009) ili Obračun među plaćenicima (Haywire, 2011). Zadnjih petnaestak godina njegova karijera tako naizmjence kroči navedenim dvama utabanim stazama, premda, iznim produkcijskih uvjeta, ciljanje publike i idejnih preokupacijama, u redateljskom rukopisu nema osobite razlike između njima.
Dobar je primjer Obračun među plaćenicima, koji je vjerojatno uz veću i raskošniju producentsku mašineriju i scenarij malo više napučen atrakcijama i vratolomnijim akcijskim sekvencama, mogao biti film u rangu, primjerice, Oceanovih jedanaest. Tim više što Soderbergh ovdje ne barata osobito originalnom pričom. U središtu razmatranja je plaćenica koje se njezini nadređeni žele riješiti zbog zakulisanih političkih i financijskih igara. Kada pokušaj njezinoga odstranjivanja krene po zlu, ona se bijesna odlučuje osvetiti svojim bivšim poslodavcima i vratiti se u igru.
Međutim, ono što predstavlja veliki plus ovoga filma je činjenica kako je redatelj donekle uspio suspregnuti svoju poslovičnu pretencioznost, koja je uvelike znala naštetiti projektima poput Chea, koji se sveo na gotovo adolescenstu autorovu opčinjenost naslovnim protagonistom i erotizirano kadriranje karizmatičnoga Benicia Del Tora u naslovnoj ulozi. Obračun među plaćenicima pak ostavlja sasvim drugi dojam filma snimanoga isključivo iz gušta, radi čiste zabave, što svakako treba znati cijeniti jer ostvariti solidan zabavan film, a da ne podcjenjujete publiku, danas ipak nije mala stvar. Soderbergh je ovdje potpuno u žanrovskim vodama, nastojeći tek naoko rekreirati svijet špijunskoga filma jer ga mnogo više zanimaju konvencije akcijskoga filma. Stoga je glavnu ulogu i povjerio Gini Carano, koja je karijeru izgradila u području borilačkih vještina. Redatelj pritom mnogo ne moralizira niti secira položaj svoje protagonistice u izrazito maskulinom okruženju jer mu to vrijeme i žanrovske konvencije ne dopuštaju.
Soderbergh i dalje nastoji održati na životu svoj kulerski redateljski stil, koji je donekle postao njegovim zaštitnim znakom i uvelike se oslanja na poetiku američkoga nezavisnoga filma. Naracija je ponovno razbarušena, vezana uz brojne likove i njihove ispremrežene odnose i vodi se na dvjema razinama. Prva polovina filma tako otpada na vožnju automobilom glavne (anti)junakinje Mallory Kane (Gina Carano) i njezina taoca Scotta (Michael Angarano) tijekom koje mu ona u nizu analepsi prepričava događaje koji su kulminirali sukobom u kafiću na početku filmu. Nakon toga prati se Malloryn osvetnički pohod. Stilsku diferencijaciju različitih narativnih rukavaca, napose fotografijom i načinom kadriranja, autor primjenjuje i ovdje. Narativna sadašnjost prožeta je hladnim, često plavim tonovima koji korespondiraju s godišnjim dobom i situacijom protagonista. Sekvenca u Barceloni mnogo je dinamičnije režirana, dok je segment filma koji se odvija u Dublinu izgledom mnogo rafiniraniji u skladu s misijom Mallory i Paula (Michael Fassbender). Pojedini prizori dobro su režirani i uklopljeni u žanrovski kontekst filma – primjerice, potjere ulicama Barcelone ili Dublina, a posebice borilačke scene koje su očito podešene glavnoj glumici koja ima iskustva u takvim stvarima. Simptomatično je i ime protagonistice – Mallory, što je očita referenca na Stoneove Rođene ubojice (Natural Born Killers, 1994), u kojem je Juliette Lewis glumila ubojitu Mallory Knox, čiji je daljnji i sofisticiraniji odjek upravo lik Gine Carano.
Živosti cjeline pridonosi i razigrana ansambl glumačka postava koju, među ostalima, čine Antonio Banderas, Michael Douglas, Ewan McGregor, Bill Paxton, Channing Tatum, Michael Angarano i Michael Fassbender.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2013.
Piše:

Durić