Pomodni kostimirani kičeraj
Bel Ami, red. Declan Donnellan, Nick Ormerod
-
Treba krenuti od pitanja što nam ekranizacija Maupassantova romana iz 1885. godine može reći o svijetu u kojem trenutačno živimo te na koji se način ironično seciranje onovremenoga beskrupuloznoga pariškoga društva može odnositi naspram svijeta u kojem žive potencijalni gledati ovoga filmskoga ostvarenja? Sudeći prema pristupu redateljskoga dvojca Declana Donnellana i Nicka Ormeroda, možemo zaključiti da nam ne može reći ništa, kao niti o ljudskoj psihologiji.
Gledajući kako se nešto više od devedesetak minuta Robert Pattinson neopisivno muči u svojoj ulozi mladoga Georgesa Duroya s izrazom lica kao da će svakoga trenutka povratiti, ne možete ne uočiti prozirne namjere autorskoga para. Očito kako za njih tako i za glavnoga glumca vampirska vremena još nisu prošla. Maupassantov lik, koji svim silama i bez imalo moralnih skrupula nastoji uspjeti na društvenoj pozornici Pariza, u filmskoj je adaptaciji doživio stanovitu izmjenu, odnosno preobrazbu. Redatelji su očito nastojali održati njegovu vampirsku karizmu na životu, premda silnim make-upom, naglašenim podočnjacima i mimikom glumac više djeluje kao zombi pa su gledatelji neprestano u strahu da će nekoga zaskočiti i zubima raskomadati. Doduše, više ne siše krv svojim žrtvama jer ga sada progoni drugačija vrsta gladi – ona za novcem i društvenom pozicijom, dok žene iz svoga okruženja tretira kao puko meso koje valja konzumirati kako bi se osiguralo financijsko zaleđe.
Drugim riječima, idejnu okosnicu romana redatelji zajedno sa scenaristicom Rachel Bennette sasvim ogoljuju i banaliziraju pa se priča filma svodi na niz Duroyevih zavodničkih pokušaja, koji bi trebali svoju snagu crpiti prvenstveno iz glumčeve navodne karizme. Samo je problem što takva karizma zapravo ne postoji. Dendizam i moralnu izvještačenost Maupassantova lika Pattinson nikako ne uspijeva uhvatiti. Svim silama se trudi izgledati fatalno, koketno, zagonetno, ali grozomorne facijalne eskpresije od kojih se sastoji njegov glumački stil već se nakon prvih desetak minuta opasno pretvaraju u nizove facijalnih grčeva. Gledatelj se stoga opravdano počinje pitati što je to uvjetovalo da se za njim pomame svi ti ženski likovi kada iznim silnoga glumačkoga manirizma, koji prerasta u puku karikaturu, nastup Pattinsona više ništa ne nudi.
Nažalost, nije on jedina slaba glumačka karika u filmu. Uma Thurman u ulozi ambiciozne i osviještene Madeleine Forestier, koja pokušava voditi politiku iz pozadine tako da se poigrava manje inteligentnim i sposobnim muškarcima, napreže se svojom artificijelnom dikcijom i gestikulacijama tijekom cijeloga filma kako bi ostvarila iluziju snažna ženskog lika, premda je jednako neuvjerljiva kao i Pattinson. Christina Ricci i Kristin Scott Thomas također su zaslužile mnogo bolje napisane uloge, od onih što su ih u konačnici dobile. Glumačke kreacije, što je ostavilo traga na uvjerljivost filma, svakako su jedan od najslabijih elemenata ovoga ostvarenja.
Možda u kontekstu realističke i naturalističke književnosti 19. stoljeća Maupassantova priča o mladiću iz provincije koji želi uspjeti u nemoralnom svijetu Pariza nije bila osobito inovativna, ali su njegova britka ironija, cinizam te psihologizam roman učinili značajnim. Francuski je književnik veliku pažnju posvetio psihologizaciji ženskih likova i oni u Bel Amiju zauzimaju značajnije mjesto od muških likova koji su redovito pod njihovim utjecajem. Uostalom, pisac je bio poznat po seciranju muško-ženskih odnosa, što je u ovdje adaptiranom romanu dodatno zaogrnuto u društvenu fresku putem koje se stvara svojevrsni panoramski pregled onovremenih pariških društvenih krugova u rasponu od novopečenih bogataša, preko razmatranja političkih ideja i uloge medija, napose novina, u stvaranju javnoga mijenja i krojenju društvene politike. Pripovjedačev stav prema Duroyu, neobrazovanom i kulturno neosviještenom mladiću koji ipak uspijeva tako što prigrli taktiku uspjeha onih koji su na višem društvenom položaju od njega, često je bio ispunjen ironijom.
Vjerujem kako bi se pisac, da kojim slučajem može pogledati adaptaciju Declana Donnellana i Nicka Ormeroda, vjerojatno nekoliko puta okrenuo u grobu oko svoje osi. Lišena je svakoga psihologizma, a satira i ironija sasvim su izostali. Nauštrb intriga glavnoga protagonista sasvim je zanemaren društveni kontekst, koji je tek površno i na trenutke poprilično konfuzno skiciran. Pompozna glazbena partitura i sporadično posezanje za videospotovskom estetikom i poetikom, unatoč uvjerljivoj scenografiji i kostimografiji, učinile su od filma pomodni kostimirani kičeraj u kojem se autori nisu mogli odlučiti hoće li osmisliti studiju karaktera ili društvenu fresku. Roman je bio i jedno i drugo, a filma nije ništa od navedenoga. I dok je, kako sam naveo, Maupassant bio maher u razmatranju muško-ženskih odnosa, isti su u redateljskoga dvojca banalni i nezanimljivi. Pojava nesretno odabrane Ume Thurman svakako nas dovodi u okrilje Frearsovih Opasnih veza (Dangerous Liaisons, 1988), koje su Donnellanu i Ormerodu mogle poslužiti kao uzor, samo što je Frears, za razliku od njih, shvaćao da bit ne polijega na intrigi nego ambivalenciji karaktera, šarmu te dobro razrađenim likovima i uvjerljivim glumcima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2013.
Piše:

Durić