Dosadnjikavo i zamorno
Rock zauvijek (Rock of Ages), red. Adam Shankman
-
U raspravama o vrlinama i slabostima hrvatskog filma, kao jedna od konstantnih manjkavosti već se desetljećima navodi takozvana kriza scenarija. No, kad čovjek u kratkom vremenskom razdoblju pogleda veleholivudske majstorije poput Prometeja (Prometheus, 2012) Ridleyja Scotta i Rocka zauvijek Adama Shankmana, jedna od pomisli bit će: Ne daj Bože da nam scenaristi ovih filmova dođu rješavati krizu scenarija, jer tek smo tada nadrljali!
Utemeljen na istoimenu brodvejskom hit-mjuziklu Chrisa D'Arienza iz 2006., Rock zauvijek sastavljen je od niza izlizanih, beskrvnih klišeja o dvoje naivnih mladih provincijalaca koji sredinom osamdesetih žele izgraditi glazbenu karijeru u Los Angelesu, a to im uspijeva preko kluba The Bourbon Room na Sunset Stripu kojem, zbog ambicija gradonačelnikove supruge, prijeti zatvaranje. Unatoč težnji za bombastičnom prštavošću mjuzikla, riječ je o zamornom ostvarenju čiji se dramski prizori doimaju dosadnjikavim popunjavanjem vremena između glazbenih brojeva, a glazbeni brojevi mahom nisu više od kičastog nizanja osrednjih scenografsko-koreografsko-montažnih kvaziatrakcija, otprilike na razini uzbudljivosti umilno-mekušastih power-balada Bon Jovija, Foreignera, REO Speedwagona i ostalih čije pjesme koriste u inačici dodatno posrednjestrujašenoj od izvornika.
Jedan od idejnih pokliča filma, onaj da će „Rock živjeti zauvijek!“ diskvalificiran je već samim izborom pjesama, dopadljivosti usmjerenog šećernog popa zvanog sweet metal, hair metal i slično koji lažnu auru rocka dobiva tobože žešćom, ali pažljivo umivenom i umilozvučenom instrumentalizacijom te kostimiranjem izvođača u metroseksualne verzije rokerskog ruha. Pravi, oštar, intenzivan, individualistički i duhovit rock kakav danas, recimo, sviraju Black Keys, u Sjedinjenim Državama se, ne zaboravimo, naziva alternativnim i gotovo da nema pristupa radijskim postajama.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2012.
Piše:

Heidl