Che ostaje zagonetkom

Che, novi čovjek (Che. Un hombre nuevo), red. Tristan Bauer

  • Che, novi čovjek (Che. Un hombre nuevo), red: Tristan Bauer

    Lik i djelo argentinsko-kubanskog marksističkog revolucionara i političara Ernesta Chea Guevare (1928-1967) posljednjih su godina poslužili kao nadahnuće nekolicini filmaša. U igranom filmu najzapaženije u dvodijelnom Cheu (Che, Part 1: The Argentine; Che, Part 2: Guerilla, 2008) Stevena Soderbergha i u Dnevniku Chea Guevare (Diarios de motocicleta, 2004) Waltera Sallesa, a u dokumentarnom u tematski zanimljivom Chevolutionu (2008) Trishe Ziff, fokusiranom na ikonografsko-komercijalnu eksploataciju, smatra se najpoznatije, odnosno najreproduciranije fotografije u povijesti, one na kojoj je Alberto Korda 1960. snimio Chea u Havani. Izradi kubansko-argentinsko-španjolskog dokumentarca Che, novi čovjek autori su posvetili dvanaest godina. Upornost je rezultirala time da im je bolivijski predsjednik Evo Morales omogućio uvid u Guevarine dnevnike, dokumente, bilješke i zvučne zapise, dotad vrlo uredno arhivirane, ali strogo čuvane u Bolivijskoj akademiji vojne povijesti, a čiji su dijelovi široj javnosti prvi put predstavljeni upravo u ovom filmu.
    Che, novi čovjek (Che. Un hombre nuevo), red: Tristan Bauer
    Kronološki razmjerno uredan i pregledan osvrt na Guevarin (javni) život, Che, novi čovjek zahvaća razdoblje od rođenja do smrti, uz obilje nesenzacionalistički staloženo poslaganog arhivskog vizualnog i zvučnog materijala, (čak i iz njegova ranog djetinjstva), čiji je protagonist upravo Che. Vidljivo velik trud urodio je slikovno impresivno bogatim ostvarenjem koje će slabo ili osrednje upućenom gledatelju uvelike predstaviti put tog iznimnog čovjeka (svemirac, rekli bi u Ljudima u crnom), no unatoč čitanju mnogih izvadaka iz Cheovih dnevnika i obilnom oslanjanju na snimke Cheovih zvučnih zapisa, malo će tko moći reći da je iole shvatio naslovnog junaka. Che ostaje zagonetkom.
    Che, novi čovjek (Che. Un hombre nuevo), red: Tristan Bauer
    Možda je tome kriv doduše legitiman i nenametljiv, ali (gotovo socrealistički) neskriveno idolopokloničko jednostrani stav autora koji filmu određuju elegično-melankolično-romantični ton udivljenja i posve izbjegavaju pozabaviti se bilo čime što pod sumnju dovodi Cheove motive, namjere i rezultate. U njihovim očima Guevara je bio nesebičan idealist kakvog samo možemo poželjeti. Iako mnogi njegovi čini govore tome u prilog, iza ugla neprestano viri pitanje koliko je pustolovna revolucionarnost tog intelektualca-ratnika bila uzrokovana, kako se kaže, tek crvom u guzici, kao i to kako je uistinu prošao narod za kojeg je sve to činio. Odgovore, dakako, nije lako, ako je uopće i moguće dati, ali eliminacija takvih kontroverzi neugodno narušava dojam portretno-fenomenološke zaokruženosti cjeline.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2012.

Piše:

Janko
Heidl