Slavlje rocka
Celebration Day (Led Zeppelin: Celebration Day), red. Dick Carruthers
-
O filmskom zapisu prvog i jedinog cjelovečernjeg koncerta britanskih rock-teškaša Led Zeppelin nakon smrti njihova bubnjara Johna Bonhama 1980. godine može se razmišljati iz više kutova, a ovdje se ograničimo na dva. Na razini audiovizualnog dokumenta nastupa Led Zeppelina 10. prosinca 2007. u londonskoj areni O2, Celebration Day funkcionira besprijekorno. Dobrodržeći šezdesetogodišnjaci (plus-minus koja godinica) Robert Plant, Jimmy Page i John Paul Jones, preživjeli članovi jedne od najpopularnijih rock-grupa oformljenih u 1960-ima, uz pomoć Bonhamova sina Jasona na očevu bubnjarskom mjestu, bili su odlično uvježbani i sjajno su, precizno, energično i koncentrirano izveli šesnaest fino probranih pjesama iz svog repertoara, potvrdivši i tom zgodom ugled jedne od grupa s najmoćnijim i najsnažnijim zvukom. Moglo bi se čak reći da su kao sastav zvučali čvršće, usmjerenije i ujedinjenije nego što je filmski zabilježeno na nekim od koncertnih snimaka iz njihova zlatnoga razdoblja, primjerice na onom najpoznatijem, The Song Remains the Same (1976) Petera Cliftona i Joea Massota, s nastupa u njujorškom Madison Square Gardenu u srpnju 1973.
Iako u slučaju ekskluzivnog londonskog okupljanja 2007. očito nije bila riječ o pukom odrađivanju posla i iako su, prema kraju nastupa sve uočljiviji glazbena strast i užitak glazbenika, ukupan je dojam da koncert nije bio puno više od vrsne reprodukcije poznatog materijala uživo, pred publikom. Možda više od toga nije ni potrebno, no vrhunski koncertni čar nastaje u dva osnovna slučaja. Prvi je onaj kada glazbenici na pozornici improviziraju na poznatu temu, pri čemu ne ciljamo na neu(s)mjerene jam-sessione, nego na igralački pristup kakav je, primjerice, vidljiv, odnosno čujan u prethodno neutvrđenom, radosnom i uzbudljivom gitarističkom nadopunjavanju Keitha Richardsa i Ronnieja Wooda u koncertnom filmu Vječni sjaj (Shine a Light, 2008) Martina Scorsesea ili, pak, na gotovo svakom nastupu Boba Dylana koji dosljedno rekonstruira i restrukturira svoje klasike.
Drugi slučaj je onaj kada izvođač ostavlja dojam da pjesmu, koliko god bila stara, upravo ovoga časa izvlači iz dubine duše, kao što to, primjerice, čini Neil Young zabilježen u koncertnom dokumentarcu Putovanja Neila Younga (Neil Young Journeys, 2011) Jonathana Demmeja. Članovi Zeppelina prvorazredni su glazbenici, prvorazredno su uvježbani, prvorazredno kompaktni kao cjelina i imaju određenu količinu pjesama upečatljive zvučne siline, no na koncertu u areni O2 nema ni radosne nepripremljene sviračke međuigre, ni zdušnog predavanja dubinama pjesme ovdje i sada. Možda je to i zato jer, moguće, i nisu autori kalibra gorespomenutih. Možda, pak, zbog toga što im ipak nedostaje izvorni bubnjar, jer koliko god Jason Bonham bio majstor zanata, u nekim aspektima možda i vještiji od pokojnog oca, John Bonham i njegova svirka zasigurno su bili neodvojiva sastavnica zvuka i one tajanstvene, najčešće presudne kemije grupe.
Za rečeni nedostatak čara možda je, pak, kriva redateljska prezentacija, što nas dovodi do drugog kuta za sagledavanje Celebration Daya. Režija provjerenog autora glazbenih spotova i koncertnih filmova Dicka Carruthersa bez sumnje zadovoljava sve profesionalno zanatske kriterije. No, čini se, ne zadovoljava kriterij uživljenog razumijevanja onoga što snima. Celebration Day vješta je, ali rutinsko klišejizirana snimka rock-koncerta u kojoj se, po nepisanom pravilu, koristi niz kamera što u pokretu bilježe glazbenike, a onda se ti kadrovi montažno sjeckaju i reckaju na vrlo kratke odsječke. Time se, drži se, postiže dinamičnost, podržava se, zatim, prštava snaga rocka te se, napokon, razbija potencijalna monotonija samog zbivanja na pozornici mahom određenog činjenicom da je riječ o nekolicini glazbenika – u ovom slučaju o četvorici – koji dva sata, na jednom mjestu, u ograničenom prostoru, sviraju svoje instrumente, odnosno pjevaju.
No, neodvojiv dio privlačnosti i karizme rock glazbe karizmatična je privlačnost njihovih izvođača, tim više ukoliko su oni sami i njeni autori, a što i je najčešći slučaj. Upravo oni pravo su izvorište ugode ili kakvog god drugog osjećaja koji u slušatelju pobuđuju njihove pjesme. Smatrajući, dakle, da će filmsku bilješku nastupa atraktivizirati brzom izmjenom velike količine kadrova, redatelji takvih zapisa zapravo griješe, jer formu, i to u njenom banalno eksploatacijskom površnom obliku, pretpostavljaju glavnom sadržaju onoga što je pred kamerom, a to su izvođači i njihov nastup. U Celebration Dayu ni nakon puna dva sata gledanja četvorice ljudi, svjetskih zvijezda, pred kamerama, ne postoji ni najmanji osjećaj da smo s njima ostvarili bilo kakav kontakt ili da smo stekli i najmanji uvid u njihove osobnosti.
Nema ni najmanje iluzije – jer ni ne može biti više od iluzije – o tome da smo se, ovako, preko kino-platna, zbližili s ijednim od njih, da smo se posredstvom filma, suočili sa začudnim ljudima od krvi i mesa. Page, Plant, Jones i Bonham ostali su tek četiri figure s instrumentima na pozornici. Možda se ove želje mogu činiti donekle smiješnima, no u srži rocka, kao i ostalih umjetnosti je želja za komunikacijom, odnosno za osjećajem razumijevanja i bliskosti s umjetnikovim djelom pa tako i njime samime, odnosno barem s umjetničkom stranom njegove ličnosti. Možda se ove želje mogu činiti i neostvarivima, no svjež primjer njihove itekakve ostvarivosti spomenuti je naslov Putovanja Neila Younga u kojem je Demme pretežno koristio duge i krupne planove Neila Younga te ostvario iznimno upečatljivo i nimalo dosadno djelo.
U Celebration Dayu najveći broj kadrova ne traje dulje od pet sekundi, tek pokoji u nekoj laganijoj pjesmi ili tijekom Plantova obraćanja publici između pjesama dostiže trajanje od deset-petnaest sekundi. Krupnih planova, i to redom kratkih, pojedinih članova grupe, dakle, njihovih lica koja bi nam nesumnjivo dala priliku da steknemo dojam kako iz njih čitamo ponešto o osobnosti njihova vlasnika, ima otprilike podjednako kao i detalja prstiju koji prebiru po žicama (bas) gitare ili klavijature – što, doduše, pripada važnom izvedbenom i ikonografskom imidžu rocka, no ipak u kontekstu pokretne slike ne govori mnogo – ili umetaka rasterno-pikselizirano obrađene slike koja o glazbi i glazbenicima ne govori baš ništa. Kao, uostalom, ni većina drugih redateljskih postupaka i odluka u ovom filmu koji, nažalost, u konačnici nije više od puke, tehnički kvalitetne bilješke jednog događaja, na taj način vjerojatno i prilično banaliziranog.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2012.
Piše:

Heidl