Nakon što je godinama bio u produkcijskom limbu izazvanom sada već desetljećima dugim financijskim problemima Metro-Goldwyn-Mayera i odustajanjem potencijalnoga redatelja Guillerma del Tora (Hell Boy, Paunov labirint) zbog silnog kašnjenja s realizacijom, Hobit: Neočekivano putovanje napokon je ove godine ugledao svjetlo dana. Režije se naposljetku prihvatio Peter Jackson koji je inicijalno i pokrenuo cijeli projekt kao producent i scenarist nakon uspjeha s ekranizacijom Tolkienova Gospodara prstenova. Njegov ambiciozan projekt za filmsku industriju ima gotovo revolucionarne potencijale, koji se ogledaju u pokušaju uvođenja brzine snimanja i projiciranja od 48 kvadrata u sekundi, što je dvostruko brže od standarnih 24 kvadrata u sekundi.
Hollywood se u nedostatku svježih scenarističkih i režijskih rješenja sve više okreće pokušaju inoviranja filmske tehnike i tehnologije. Time se pak produbljuje jaz između scenarističko-režijske konvencionalnosti, često i nemaštovitosti, te tehničke naprednosti filma. Drugim riječima, gledatelj često ima dojam da neprestano gleda uvijek iste priče i protagoniste, koji se u nedogled recikliraju prema provjerenim i ustaljenim formulama, posebice u slučaju štancanja nebrojenih nastavaka i franšiza. Jedino što se mijenja je (ne)kvaliteta projekcije te vizualne komponente djela, koje su sve raskošnije i dotjeranije. Ono što obilježava našu kulturu iznimna je sklonost prema spektaklu u svim njegovim pojavnim oblicima, spektaklu koji treba biti što blještaviji i raskošniji te naše osjete ostaviti umrtvljenima. Što se nalazi ispod takva plašta, najčešće uopće nije bitno. Visokobudžetna filmska mašinerija, kao jedan od segmenata kulturne industrije, svakako kroji naše poimanje stvarnosti te usmjerava horizont očekivanja gledatelja, a Hobit je dokaz kako katkada takve namjere mogu proizvesti sasvim suprotan učinak od očekivanoga. Autor tako poprilično konvencionalno slijedi predložak, dok iz spektaklovskoga segmenta filma pokušava izvući maksimum, sve do trenutka do kada se spektakl, ironično, ne okrene protiv samoga redatelja i filma.
Jackson je trilogijom Gospodara prstenova uspio postići prilično dobar rezultat – spojio je studijska očekivanja i vlastite autorske preokupacije. S jedne je strane, stoga, trilogija mogla funkcionirati kao ultimativni spektakl za društvo spektakla. S druge strane, film je još uvijek nosio autorski pečat svoga tvorca i svjedočio o njegovoj maštovitosti i sposobnosti da složen romaneskni predložak iščita u filmskoj formi stvarajući raskošne moguće svjetove. Hobit pak pokušava ponovno progurati spomenutu fomulu, no nažalost s neusporedivo slabijim rezultatima.
Za to što je Hobit: Neočekivano putovanje poprilično slab, da ne kažem loš film, postoje dva ključna razloga, odnosno, bolje rečeno dva ključna problema, od kojih je prvi manjega intenziteta, a drugi puno većega. Gospodara prstenova bilo je logično snimati kao trilogiju zbog naravi romanesknih predložaka te bogato razvedene fabule. Navedeno je također omogućilo autorima da održe horizont očekivanja gledatelja jer su sva tri dijela snimana istodobno, da bi u distribuciju išli u razmaku od dvanaest mjeseci, čime se gledatelje ostavljalo u nedoumici te poticalo da nestrpljivo čekaju sljedeći segment priče. Fomula je primijenja i na Hobita, međutim, problem je što Tolkienov roman od svojih otprilike tristotinjak stranica jednostavno nema fabularnoga materijala za tri filma u trajanju od po gotovo tri sata. Navedeno je itekako uočljivo upravo u prvome dijelu nove trilogije.
Jackson je inače nakon svoga holivudskog transfera znao pokazati da je toliko samoljubljivo opsjednut svakim kadrom kojega je snimio da ga srce boli kada treba poneki prizor ostaviti na podu montažerske sobe. Često je to znalo dovesti do velikih problema s ritmom pripovijedanja, što se ponajbolje ogleda u njegovom neuspjelom prepravku King Konga (2005). Problemi s ritmom pripovijedanja uočljivi su i u ovome filmu gdje redatelj, umjesto da prekroji predložak onako kako zaista odgovara njemu i filmskom mediju te se malo sižejno poigra, odlučuje slijediti utabanu stazu narativne progresije romana. Umjesto da interpretira roman, pristaje da mu roman diktira smjer ekranizacije, što nikada nije dobra odluka. Zato Jackson prvu polovinu filma bespotrebno troši na upoznavanje s protagonistima, njihovim karakteristika, porijeklom, svjetonazorima. Osnovna narativna linija time biva prošarana brojnim analepsama u kojima redateljeve sposobnosti inscenacije bitaka, uočljiva još u Gospodaru prstenova, dobivaju maha.
Međutim, u prvom dijelu filma malo se toga zbiva i radnja se presporo razvija. Film je čas dinamičan u akcijskim prizorima, a potom razvučen u predasima između različitih pustolovina jer scenaristički, a ni montažerski nije dobro izbalansiran. Nema potrebe za podilaženjem obožavateljima romana te stvaranjem kompromisa između njih i redateljevih preokupacija. Film i roman različiti su mediji sa sebi svojstvenim karakteristikama te samo ziherački filmaš povlađuje potencijalnoj publici. Mnogo više od autorske odluke za trodjelnom ekranizacijom jednoga romana, čini mi se kako su prevagnuli producentski i komercijalni interesi. Kada bi se iz Hobita: Neočekivanoga putovanja izbacio sav prazni hod, kakvoga će zasigurno, sudeći prema ovome ostvarenju, biti i u drugim dvama nastavcima, umjesto tri djela mogao se uz intervencije vještoga montažera dobiti jedan pošten i zanimljiv trosatni film. Naravno, kada bi ritam bio jedini problem, odnosno nedostatak.
Tehnika snimanja i projiciranja brzinom od 48 kvadrata u sekundi trenutačno je vrlo atraktivna u Hollywoodu, iako šira primjena još nije krenula jer se pokušavaju sagledati njezine prednosti i nedostatci, čemu će Jacksonovo ostvarenje svakako pridonijeti. Dvostrukom brzinom snimanja i projiciranja od uobičajene, gledatelj ipak još uvijek ima dojam manje ili više standardne brzine, ali je pojačana jasnoća slike i ona djeluje krajnje jasno i ispolirano. Time, promjerice, pokreti glumaca, koji katakada u brizi od 24 kvadrata u sekundi bivaju mutni, dobivaju na jasnoći i životnosti, kao i brzi pokreti kamere te silne vožnje kojima Hobit obiluje. Navedeno je posebice bitno za 3D tehniku u kojoj je film sniman, premda, treba priznati, redateljeve silne vožnje nakon nekog vremena postaju iritantne jer postaju same sebi svrhom. Jedini im je cilj da zadovolje trodimenzionalni format te ga učine spektakularnijim i dojmljivijim, premda za samu priču i likove nisu osobito bitne.
Problem je što se redateljev pokušaj stvaranja realističnoga ili realističnijega ozračja okrenuo protiv njega samoga jer što je Jacksonova fotografija jasnija, a boje i dubina besprijekorniji, to cjelina nažalost djeluje artificijelnije. Iako brzni od 24 kvadrata u sekundi možda katkada u brzim pokretima nedostaje jasnoće, ne treba zanemariti činjenicu kako ona svojim manjkavostima istodobo i sakriva određene nedostatke filmskoga medija koji bi opasno narušili čaroliju poistovjećivanja, a koji u Hobitu izalze na vidjelo. Iako su, primjerice, specijalni efekti besprijekorni, umetnuti u svoj digitalni hiperrealistički okvir, djeluju kao napadna kompjuterska animacijama nakalemljena na snimke stvarnoga svijet. Hobit: Neočekivano putovanje, unatoč podebljem budžetu utučenom na snimanje, vizualno djeluje kao televizijska serija, samo nekoliko koraka iznad Xene – Princeze ratnice.
Jacksonovi glumci u tom okruženju, iako su Martin Freeman i Ian McKellan poprilično dobri, izgledaju krajnje televizično, a iluzija stvarnosti, odnosno mogućeg svijeta, krajnje je uništena činjenicom da se gledatelj ne može uživjeti u ono što gleda jer shvaća kako to nije mogući svijet, nego su posrijedi studijske i ine kulise. A nema gorega za jedan film ovakve tematike i priče kada, umjesto da stvori čaroliju mitskoga pravremena, tako bejlodano pokazuje gledateljima od čeka se ta čarolija sastoji: digitalne kamere, kompjuterske animacije, studijskih kulisa, novozelandskih lokacija. Stoga bi prikladniji naziv za ovo ostvarenje bio The Making of Hobbit, a nakon gledanja filma shvaćate kako je nažalost sve u silnim specijalnim efektima, dok potencijali priče sasvim bivaju neiskorišteni.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. prosinca 2012.
