„Fikcija! Fikcija!“ – uzvici su kojima završava novi film tursko-talijanskoga filmaša Ferzana Özpeteka, dok kazališna družina na pozornici izvodi svoj kazališni komad na sceni koja je preslika stana glavnoga junaka Pietra. Na taj način redatelj zamagljuje granice između stvarnosti i fikcije, odnosno poigrava se likovima i odnosima koji su na granici zbiljskoga i imaginarnoga, kako bi postavio svoju priču o potrebi za pažnjom i bliskošću. Uostalom, jedan od sporednih likova i sam kaže kako nema ničega realnije od fikcije, što je samo dalek odjek one znakovite sirkovske sintagme kako je umjetničko djelo tim realnije što je artificijelnije. Sirk se navedenim postulatom dobrano vodio u gradbi svojih melodramatskih univerzuma, koji niti Özpeteku nisu strani, ponajprije po pitanju izrazite elegancije kojom postavlja mizanscenu. Kuća i okupljanje dva su arhetipa koja se često provlače kroz njegove filmove i imaju bitnu funkciju u postavljanju priče o interakcija među likovima. Redateljeve filmske kuće uvijek su napučene ljudima – članovima obitelji ili prijateljima i predstavljaju mjesto okupljanja ili druženja. Time se problematizira pitanje zajedništva koje može ili gušiti protagoniste ili im pružiti utjehu. Primjerice, kuća i okupljanje prisutni su i u redateljevim prethodnim ostvarenjima Saturno contro (2007) i Tempirana bomba (Mine vaganti, 2012), a na osobit se način poigrava njima i u Veličanstvenoj prisutnosti.
Özpetek je ostao zapamćen kao redatelj koji u stiliziranom ruhu razmatra patogene produkte homofobije te čini dekonstrukciju patrijarhalnih vrijednosti tradicionalne kršćanske obitelji koja je sa svojim petrificiranim obrascima u raskoraku s pluralnoću suvremenoga svijeta. Obitelji je uvijek suprotstavljen Rim, koji kao i u Veličanstvenoj prisutnosti, predstavlja svojevrsni mitski lokus – mjesto slobode i samoostvarenja. U Saturno contro i u Tempiranoj bombi kao i u Veličanstvenoj prisutnosti javlja se oštra prostorna dijada na relaciji konzervativan jug – slobodoumni sjever, inače karakteristična za Italiju. Autorovi protagonisti porijeklom su s juga, iz tradicionalnih obitelji, često odbačeni zbog svojih seksualnih sklonosti, koje kriju te uspijevaju ostvariti tek u kozmopolitskom Rimu. Tako i Pietro dolazi u Rim kako bi postao glumac, dakle, ostvario se u zanimanju na koje se u tradicionalnoj i zatvorenoj južnjačkoj sredini ne gleda blagonaklono, ali kako bi i pronašao ljubav života. Stoga je ovaj film svojevrsni nastavak autorovih prethodnih ostvarenja i njihovih tematsko-motivskih sklopova.
Redatelj se ponovno poigrava žanrovskim obrascima melodrame i komedije, odnosno melodramatski stilizirani obrasci bivaju protkani humornim elementima. Pritom i dalje ostaje na tragu nestereotipizirana prikazivanja gay likova i česta posezanja za sporednim likovima turskih doseljenika koji nadopunjavaju multikultralnu sliku Rima, što su kritičari često isticali kao pozitivnu karakteristiku njegovih radova. Ranije spomenuta okupljanja u Saturno contro prijateljske su naravi, slavi se život i njegove radosti unatoč nesreći koja je zadesila protagoniste. U Tempiranoj bombi okupljanja su obiteljska i sugeriraju patrijarhalne ideologeme, a time i zatočenost likova. U Veličanstvenoj prisutnosti znakovita je pak praznina velebnoga stana dok Özpetek polagano secira ljudsku osamljenost. Prostor stoga počinje predstavljati emocionalnu prazninu i izoliranost, odnosno iskorijenjenost i otuđenost glavnoga protagonista (dodatno pojačanu njegovim noćnim radom u pekari) koji se uspio riješiti tradicionalnih obiteljskih spona. Simptomatično je kako za razliku od prethodnih filmova u ovome nema članova obitelji, osim slobodoumne nećakinje Marije (Paola Minaccioni), čiji je lik donekle klišeizirano prikazan kao nesretna žderačica muškaraca.
Pietro je neispunjen profesionalno i emocionalno, što se manifestira njegovim neurozama. Najsnažnije je istaknut opsesivno-kompulzivni poremećaj – potreba za rigoroznim redom i poretkom i čistoćom, ali i u odnosu prema drugim ljudima, napose potencijalnim partnerima koje nakon provoda za jednu noć terorizira porukama i uhođenjem. Psihičku i emocionalnu labilnost Pietra, kojega vrlo dobro tumači Elio Germano, autor podcrtava ne osobito originalnim scenarističkim rješenjima – uvođenjem imaginarnih prijatelja, odnosno duhova članova glumačke družine koji su tragično završili tijekom Drugoga svjetskoga rata zbog fašističkoga režima. Očito da Özpetek stvara svojevrsnu žanrovsku mješavinu – osim melodramatskih akcenata i elemenata komedije, umeće obrasce filmova o ukletim kućama i duhovima, koji se izvlače iz konteksta filmova strave i užasa upravo zbog zaogrtanja humornim plaštem.
Da se vratim na odnos fikcije i stvarnosti iz uvoda ovoga teksta, a koji se provlači filmom – redatelj kao da se poigrava postavkom kako je naša društveno-simbolička stvarnost ionako fikcija sama po sebi na koji pristajemo kako bismo osigurali vlastiti identitet. Međutim, spomenuto je nažalost u Veličanstvenoj opsesiji ostalo odveć nerazrađeno kao i sami protagonisti te odnosi među njima pa je cjelina donekle izgubila na živosti i poletu. Iako je film vizualno vrlo dopadljiv, kao i većina autorovih ostvarenja, ostaje dojam kako ispod toga odiše prazninom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2012.
