Demonlover Oliviera Assayasa, francuskog redatelja srednje generacije, britak je, vizualno precizan i zavodljiv film čije su vrline vrlo dobra gluma, kompleksna glavna protagonistica, režijska kompetencija koja se kreće u širokom dijapazonu od hladne infiltracije straha do poetske rafiniranosti kojom reflektira mentalna stanja glavnog lika, korporativne zaposlenice i špijuna Diane de Monx (Connie Nielsen). Assayas je prošao put svojih novovalnih prethodnika, pišući s ljubavlju za Cahiers du cinema o velikanima europskog filma ali i o vlastitim azijskim favoritima te debitirajući davne 1979. Prva priznanja stižu sa filmom Hladna voda (L'eau froide, 1994) koji je uvršten u selekciju Un certain regard festivala u Cannesu te sa najvećim hitom dosadašnje karijere filmom Irma Vep iz 1996, filmom u kojem miješa svoje europske i azijske uzore u jedinstveno i zanimljivo ostvarenje.
Demonlover iz 2002 također pokazuje širok dijapazon utjecaja, interes prema određenim aspektima japanske manga scene i internacionalne korporativne kulture te preokupacije žanrovima trilera i horora kroz koje se provlači mračna poetska crta. Slabosti ovog ipak iznadprosječna filma dramaturške su prirode. Priča je na trenutke zagušena nevažnim informacijama da bi zatim bila lišena važnih. Nakon realističnog početka i sredine kraj filma postaje somnambulno miješanje fabularnih linija. Čini mi se kako se Assayas nije do kraja odlučio radi li film vođen psihologijom likova i njihovim transformacijama uz pomoć radnje ili je Demonlover ipak realističan triler smješten u krugove međunarodnog, korporativnog milieua i njegove povezanosti sa ekstremno nasilnim, snuff internetskim stranicama.
Assayasov film puno je zanimljiviji gledan kroz prizmu metamorfoze koju proživljava heroina Diane nego kroz prizmu špijunskog trilera u kojem se ljudi varaju i ubijaju u borbi za profit i vođeni željom za što većom moći. Možda je razlog što se špijunski dio čini slabijim od psihološki suptilno nijansiranog portreta likova upravo taj što je Assayasa svijet likova više zanimao dok mu je okvir trilera poslužio samo kao tržišna i žanrovska odrednica kroz koju je mogao progurati svoje uznemirujuće i uvjerljive likove, s osobitom pozornošću prema liku Diane koji je centralna os oko koje se vrti i radnja ali i psihološka razina filma.
Assayas je izrazito uvjerljiv u stvaranju neugodne, zastrašujuće i uznemirujuće atmosfere kroz koju gledatelj sudjeluje u egzistencijalističkom strahu i žudnji likova čija interakcija stvara filmski prostor u kojem pratimo, na nekoliko dramaturških razina, njihov razvoj i preobražaj i s čijim nas dvojbama redatelj suočava. Nelagoda i hladna distanciranost koje stvara njegova režija, fragilnost i hladna odlučnost koju tako uvjerljivo kombinira Connie Nielsen, prikaz otuđenja, na trenutke briljantan spoj vizualnog i auditivnog daju ovom filmu snagu i misterioznost koje povremeno zazivaju filmove poput Lynchova Mulholland Drivea (2000). Da nema dramaturških kratkih spojeva i prilično slabog i klimavog završetka koji kao da je napisan na prvu loptu, Demonlover je mogao postati puno značajniji film jer ono što nam Assayas pokazuje – od pristupa ljudskoj seksualnosti i njezina odnosa prema internetu do mračnog voajerizma koji ljudi ostvaruju preko zastrašujućih internetskih portala – itekako je aktualno i važno. Assayas upozorava kako se internet nadovezuje na tradiciju fotografije, filma i televizije te njihova odnosa spram seksa, pornografije i voajerizma otkrivajući kako internet omogućava još ekstremnije situacije nasilja i seksualne eksploatacije. Glavne teme filma kao da ujedinjavaju uzore koje redatelj ističe kao najvažnije za svoj filmski rad – Roberta Bressona i Guya Deborda i njegovo „društvo spektakla“.
Od fantastično uvjerljivih ženskih likova (uz spomenutu Connie Nielsen, zanimljive su uloge ostvarile i Chloe Sevigny te Gina Gershon) do interneta i njegove mračne strane (pornografija, snuff ) Demonlover ipak je, ukupno gledajući, intrigantno i suvereno režirano ostvarenje koje pokazuje Assayasa kao jednog od istaknutijih francuskih (i svjetskih) filmaša.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 7. studenoga 2012.
