Najvažniji film cijele ovogodišnje Filmomanije nesumnjivo je bio Ljubav, posljednji autorski uradak redatelja Michaela Hanekea. Zašto najvažniji? Zasigurno po tomu što tematizira ultimativni moment ljudskoga življenja – smrt. No i po tomu što ga je uobličio najvažniji svjetski autor posljednjeg desetljeća. Michael Haneke poznat je po svome gotovo kliničkom seciranju ljudske psihe. Briljantan opservator svih traumâ i prikrivenih žudnji suvremenog pojedinca, on osobitu pozornost posvećuje i svim oblicima prikrivenog i otvorenog nasilja u svijetu koji nas okružuje. Pritom veliku ulogu u tome ima analiza kod višeg sloja tzv. građanske klase. Ponajviše kod intelektulaca i umjetnika. Jednako tako, taj je austrijski autor – posljednjih godina uglavnom u francuskoj kinematografiji – stvorio opus filmova koji zastrašuju svojom snagom. Zastrašuju? Upravo je ta riječ najprimjerenija za autorski pristup i recepciju Hanekea.
Naime, tek sebi svojstvenom – prividnom? – distanciranošću od svojih likova i situacija u koje ih smješta Haneke je postao znakom osebujna realizma. Ima li pak ičeg strašnijeg od Realnog samog? U društvu digitalne transparentnosti i omniprezentnosti, u društvu spektakla medija i simulacruma, proboj Realnog izaziva najopipljiviju tjeskobu i nemir stoga što nas suočava s činjenicom da smo – smrtni. Smrtnost je jedina izvjesnost naše egzistencije. Ako se prisjetimo najvažnijeg filozofa prošlog stoljeća, Martina Heideggera, bitak-k-smrti temeljna je odrednica i navlastitost tu-bitka, dakle čovjeka. Fürsorge (skrb) pak temeljni je oblik međuodnosa između dvaju ljudskih bića. A Hanekeov pristup toj temi seže do najdubljih tajni te navlastitosti.
Jedna je osobina karakteristična za opis Hanekeovih autorskih preokupacija – Nasilje. Sveprisutno u našoj svakodnevici pokazuje se i neizostavnim momentom svakog pristupa objašnjenju suvremena čovjeka. Austrijsko-njemačko-francuski film – jer upravo je u ovoj trojnoj produkciji snimljen posljednji uradak – Ljubav (Amour, 2012) pokazuje nam tek naoko apsurdnu vezu ljubavi i nasilja. Može li ljubav biti nasilna? Ima li u takvom osjećaju prema voljenoj osobi nečeg nasilnog? Svakako! Ne trebamo se ovdje posebice referirati, primjerice, na Che Guevaru i njegov opis revolucionarne povezivosti između ljubavi i nasilja. Sam Haneke, neizravno ali sugestivno, dovodi u vezu ta dva pojma. Prave, istinske, strasne ljubavi i ne može biti bez nasilja. Prije svega, nasilja prema samome sebi. Jer što je to negoli nasilje ako se zbog drugog odričemo svoje samoljubivosti?
Anna (Emmanuelle Riva) i Georges (Jean-Louis Trintignant) – usput budi rečeno, Anna i George(s) imena su koja Haneke daje likovima skoro u svim svojim filmovima – sretan su par u svojim osamdesetima. Intelektualci su, učitelji glazbe... Bliskost i ljubav među njima vidi se i dojmljiva je. Ljudi koji su zajedno proživjeli cijeli vijek ne bi to mogli da nije bilo – ljubavi. Zajednički posjet koncertu u Teatru Champs Elysée zorna je slika te ljubavi. No, Anne se razboli. Iznenada, za stolom gubi spososbnost komunikacije. Anne je pretrpjela moždani udar koji mijenja sve u zajedničkom životu para. Georges – naravno, i zbog svoje vitalnosti, a Trintignant je po tomu fascinantan i u svojoj 82. godini! – preuzima na sebe ultimativnu zadaću ljubavi. On skrbi za nju. Njeguje Annu i nakon što ona ostane sasvim nepokretna i – što je najstrašnije – posve beživotna.
No, u teškim trenucima kušnje za njihovu cjeloživotnu ljubav on će se slomiti. Dogodit će se nešto strašno. (Taj fabularni moment ovdje ne želim otkriti.) Hoće li njegov neočekivani čin biti passage à l΄acte slabosti i nemoći? Ili se možda radi o neiskazivom djelu čiste ljubavi? Je li Georges Annu oslobodio muke iz puke samilosti? Opet, je li smrt ono što doista veže nasilje i ljubav? Haneke nas ostavlja tek s pitanjima, ali nam pruža ultimativni filmski doživljaj. Prepoznatljivi dugi kadrovi i nenametljivo fokusiranje kamere na lica protagonista – uznemiruju nas. Nekoliko sekvenci iz filma svojom fakturom Realnog, u jedinstvu prostora i vremena zbivanja, dovode nas do neizdržive prisutnosti patnje likova u filmu. Tjeskoba i strah bolno se zasijecaju u psihu. Sluti se – smrt. Posebice je to dojmljivo u trenucima u kojima kći Eva (Isabelle Huppert) postaje svjesna majčine demencije i gubitka sposobnosti za razgovor. Haneke nas u tim sekvencama precizno, ali i distancirano suočava s našom konačnošću.
Ono što se, inače, zamjera Hanekeu upravo je njegova distanciranost. „Haneke navodno nema suosjećanja, tek dijagnostira... nema u njega empatije, tek analize... on je svjestan laži koja često obiljava naše živote, no ne traga niti za nekom moralnom istinom... etička dimenzija njegovih filmova je upitna?“ No, ne bih se složio s time. Rekao bih, zadnje njegove filmove treba „vidjeti... kao izazivanje gađenja nad nasiljem da bi se ono sasjeklo u korijenu. Kao suptilan poziv na otpor. Kao empatiju za žrtve nasilja“ – posebno u novijem, francuskom dijelu opusa. „Život jest lijep.“ – reći će Anna u jednom trenutku filma gledajući fotoalbum. Upravo je stoga i toliko zastrašujuće napustiti ga!
Hanekeov je film lijep. Njegova se ljepota sastoji i u tomu što – osim uzvišenih vizualnih detalja pejzaža iz slika i komornih auditivnih osjećaja proizlazećih iz klavirske glazbe – nudi i prikazuje ono što je sam život. A život je lijep i stoga što je konačan, što je završiv, što je – usmrtiv. Rijetka je Hanekeova sposobnost da sve to filmski uobliči. Uz nesumnjiv doprinos svojih sjajnih glumaca – Riva je na kraju snimanja napunila 85 godina! – filmsku je naraciju ponovno vodio zastrašujućom preciznošću. Zaokružujući Ljubav ulaskom Isabelle Huppert u stan u kojem više nema Anne i Georgesa, par posljednjih statičnih kadrova više su od filma. Oni su – vrijeme samo. Bitak i vrijeme ultimativni su toponimi ljudske egzistencije u istoimenom djelu. Haneke svojim posljednjim filmom dolazi najbliže tim egzistencijalima. A ljubav? Ljubav Michaela Hanekea ultimativni je dokaz Hanekeove ljubavi za – film.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. listopada 2012.
