Do posljednjeg daha (Ddogpari, 2008) Ik-joona Yanga film je prepun psovki, suspregnutih emocija i trauma koje eksplodiraju u nasilju koje se perpetuira iz generacije u generaciju. Radnja je smještena u siromašno prigradsko naselje prepuno disfunkcionalnih obitelji, gdje su uvrede, udarci, ponižavanja i psovke svakodnevna pojava. Redatelj, scenarist i producent Ik-joon Yang, čiji je ovo prvijenac, ujedno tumači i glavnu ulogu mladog gangstera i utjerivača dugova Sang Hoona, koji je u mladosti također proživio strašnu traumu u kojoj mu je očevom krivnjom stradala majka. Sang Hoon iza poze opasnog tipa skriva nježnu stranu koju iskazuje prijateljstvom sa srednjoškolkom Yeon Hue (Kkobbi Kim) i očinskim odnosom prema nećaku, sinu njegove sestre koji je ostao bez oca. No i srednjoškolka Yeon Hue također proživljava ciklus obiteljskog nasilja i u sebi nosi traume kao i Sang Hoon. Tako između njih počinje zanimljiv odnos u kojem se izmjenjuju privlačnost i odbojnost. Kroz te odnose Sang Hoon polako počinje proces preobrazbe.
Do posljednjeg daha beskompromisan je i surov film izrazito dokumentarističkog pristupa. Od prve scene nasilje je stalno prisutno, nasilje koje se naizgled ne preispituje nego prihvaća kao životna činjenica i dio svakodnevice. Nasilje obilježava gotovo svaki kadar. Struktura je filma repetitivna, a radnja kao da predstavlja cikluse i na taj način postaje metafora ili ogledalo za krug nasilja u kojem su protagonisti zarobljeni. Osnovna je redateljeva preokupacija obiteljsko nasilje i njegov utjecaj na pojedince i društvo, i ona najstrašnija karakteristika obiteljskog nasilja: činjenica da ono perpetuira takvo ponašanje, prenosi se na sljedeću generaciju u začaranom krugu iz kojeg je teško pobjeći. Iako film ima i određenih slabosti (repetetivnost na trenutke postaje zamorna s obzirom na dvosatno trajanje), vrline ipak prevladavaju.
Film karakteriziraju snažne glumačke izvedbe, posebno glavnog glumca Ik-joon Yanga, dokumentarizam i izbjegavanje stilizacije, autentičnost mjesta, ponašanja likova i posebno snažan prikaz svakodnevice ljudi koji su osuđeni da ponavljaju greške svojih roditelja i da se nose s traumama iz djetinjstva. Također, redatelj je izbjegao patetiku u prikazu nježnije strane muških likova, koju svi, a posebno glavni junak Sang Hoon, skrivaju iza poze opasnih nasilnika i gangstera. Najzanimljiviji je način na koji je Ik-joon Yang spojio izrazito lokalno i univerzalno, kako je temu nasilja, i to posebno obiteljskog, obilježio lokalnim koloritom, običajima i socijalnim obrascima ponašanja te istovremeno nadišao lokalno i transformirao tu strašnu komponentu obiteljskog života u univerzalno ljudsko iskustvo. Na prvi pogled film se doima kao hladan dokument života, no ispod tog prvog sloja djelo pršti zatomljenim osjećajima kao što se ispod nasilja i hladnoće u odnosu između likova krije bogata lepeza nježnosti, ljubavi, brižnosti i dubokog razumijevanja i empatije čak i za najnegativnije likove.
Posebno je dirljiva dramaturška razrada i transformacija Sang Hoona i njegova odnosa prema ocu koji mu je ubio majku. Iako Sang Hoon ponižava i tuče oca nakon što ovaj izađe iz zatvora, i ljuti se kad sazna da njegova sestra i njezin sin posjećuju oca, trenutak kada ugleda svog nećaka kako ga promatra dok tuče vlastita oca jasno se i emotivno snažno na Sang Hoonovu licu vidi kako je u potpunosti svjestan kako svojim ponašanjem nastavlja krug obiteljskog nasilja koji je i njemu nanio toliku bol i pretvorio ga u naizgled hladno i bešćutno biće. Također scena u kojoj Sang Hoon pronalazi oca s prerezanim žilama i nosi ga u bolnicu na vrlo pametan način pokazuje kako je tanka granica između ljubavi i mržnje.
Do posljednjeg daha, iako debitantsko djelo, kompleksno je i izrazito zrelo ostvarenje, film koji sagledava tešku temu iz više perspektiva i čiji su likovi karakterno višeslojni i zaokruženi. Scenaristički dosljedan, bez klišeja, s izvanrednim glumačkim ostvarenjima, to je ozbiljan film redatelja pred kojim je, nadam se, velika karijera. U svakom slučaju, od mladog Ik-joon Yanga južnokorejska kinematografija s pravom mnogo očekuje.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 2. listopada 2012.
