Komorni mind-gamer, radije psiho(zna)loška drama negoli horor, Vrisak iz druge sobe komotno se može promatrati dioskurom filma Vrata do vrata (Naboer) iz 2005. godine talentirana norveškog redatelja Påla Sletaunea te kao takav i kroz kakvu metaanalizu autorovih dihotomičnih djela, nerazdvojno povezanih temama osamljenih i oštećenih individua, likova sklonih intrafantazmama ili načinom prikazivanja kroz vizualne označitelje simboličkog (mahom u umovima protagonista). Autorova zrcalna autocitatnost također je prezentna, pri čemu su postupci i izjave (anti)junaka Vrata do vrata gotovo preslikani u drugome filmu i kao takvi ključem upućenom gledatelju u spoznavanju graduirana raspletanja radnje (kada Jon iz Vrata do vrata kaže: „Znaš da ti nikada ne bih naudio“, a slično ponavlja Ana u Vrisku iz druge sobe, tada već možemo iznijeti kakav zaključak o kvalitativnoj personalnosti lika). Ujedno je osporavano finale, shvati li se twist djela u trenutku lako previdiva događaja Helgeova razgovora s tajanstvenim zlostavljanim dječakom, zapravo prirodno proizišlo i osmišljeno realizirano (sve što se čini stvarnim nije, no ono što je nadrealno – realno je).
Zanimljivi Sletaune konce itekako drži u rukama, a granice između svjetova – stvarnih i paralelnih, mentalnih i fizičkih, prezentira klaustrofobičnim urbanim miljeom kroz fotografiju stalna suradnika Johna Andreasa Andersena, radije negoli izlizanim žanrovskim figurama. Asketski, minimalistički, prazni hodnici monolitskih sivih blokova zgrada s bezbrojnim jednoličnim prozorima i bezimenim vratima, sablasnih neonskih osvjetljenja i dnevni, zasljepljujuće svijetli široki prostori eksterijera (dakle, posvemašnje izuzimanje noćnih zbivanja) neobičan su izbor pri prikazu šokantno teške priče, a pridaju joj neočekivanu tenzičnost i nepredvidivost. Čak je i uporaba za žanr neizostavnih romantičarskih tropa svedena na minimum: primjerice paranoična majka kao klasičan nepouzdani protagonist ili pak jezero, taj gotski hot-spot, koji ostaje u funkciji simbola strahotnog priviđenja, tvorevine upitno stabilna uma te je opravdano i potresno korišteno narativno sredstvo, ujedno i eskapistički moment u suprotnosti s hladnoćom socijalnih službi i inih institucija, ocrtavača psihe.
Zlostavljana i posljedično izbezumljena, uznemirena hiperprotektivna Majka osmogodišnjeg sina, Ana je grčevita i upitna (anti)junakinja filma i cerebralno krajnje nepouzdana kao svjedok snovitih transcendentalnih događanja započetih nizom nasilnih zvukova kroz baby-alarm, baš kao što je do samoga kraja ambigvitetan i njezin komplementarni antipod – voajeristički Helge – Sin umiruće majke (vrsne, kontrolirane interpretacije Noomi Rapace i Kristoffera Jonera). Rezultat je elegantna ghost-story vrlo urbanih rubova, sretan spoj popularnih književnih skandinavskih triler-uspješnica Larssona, Mankella ili Nesbøa te onih atmosferskih filmskih u stilu Alfredsonova Neka uđe onaj pravi, ali čak i japanskog filma strave s kraja devedesetih, čime dobivamo uvid u istinski horor – onaj otužnog, osamljenog, traumatičnog modernog življenja.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 30. rujna 2012.
