Svatko tko se u Hrvatskoj imalo zanima za film nije mogao ne susresti se s imenom Hrvoja Turkovića. Riječ je o našem uglednom filmoznancu; teoretičaru i pedagogu iza kojega stoji preko trideset godina sustavnog bavljenja filmom te, uz nebrojen niz tekstova, dvanaest knjiga iz tog i srodnih područja (spomenimo samo neke, već gotovo udžbenike za svakog ljubitelja filma, Razumijevanje filma i Teorija filma te dovitljivi priručnik za shvaćanje prirode gledanja malog ekrana, Narav televizije). Njegova posljednja knjiga, simbolički nazvana Život izmišljotina. ogledi o animiranom filmu, sistematizirana je i ponešto proširena zbirka studija iz područja animiranog filma, područja kojemu autor dosada nije posvetio ni jednu cijelu knjigu, no o čijoj problematici već niz desetljeća iznosi niz zapaženih tekstova (prvi esej objavio je sredinom šezdesetih godina), usredotočujući se kako na opću problematiku animacije, tako i na ostvarenja i opuse vrsnih svjetskih filmaša. Prigodom ovoga izdanja, tekstova smještenih u prošireni kontekst i uz neke izmijenjene dijelove (kako sam autor u predgovoru ističe, uz neke opovrgnute stavove i vrijednosne kriterije), autorovi su ogledi okupljeni u četiri tematske cjeline, tvoreći tako solidan pregled hrvatske animacijske povijesti, ali i ozbiljan teorijski priručnik, najviše usredotočen na prirodu percipiranja pokretnih slika i općih animacijskih karakteristika.
Tako u prvome dijelu Turković polazi od nekih osnovnih pitanja vezanih uz nastanak animiranih filmova, objašnjavajući kroz njih prirodu animacije. Time na banalno pitanje je li animirani film uopće film, Turković pomnom analizom (izvedenom ne samo iz velike filmske kulture, nego i iz odličnog poznavanja likovnih umjetnosti i fotografije) odgovara da postoje čimbenici po kojima animirani film (i sve njegove podvrste) svakako pripada toj umjetnosti. Pojam izvještačenosti, po autoru jedna od temeljnih odlika koja čini animaciju uvjerljivom i gledateljima prihvatljivom, on preuzima kao osnovni termin za veliku studiju o epistemološkoj funkciji animiranoga crteža. Posebno je solidna i autorova analiza filma Jurski park (Jurassic Park, 1993), koji usprkos oblinom korištenju kompjutersko-animacijske tehnologije, ne doživljavamo kao „animirani“, nego isključivo kao „živo-filmski, neanimiran, normalan igrani film“.
U drugom dijelu knjige Turković se zadržava na pojedinim tipovima animacije, opisujući učestale karakteristike animacije poput stereotipizacije i pojednostavljenja, a osobito drži važnom oblikovnu formulu jajolikosti, formulu koju su rabili majstori klasičnih crtića, Walt Disney, Tex Avery, Chuck Jones i drugi.
Razmatrajući prirodu gega unutar konteksta animacije Zagrebačke škole crtanog filma, Turković otvara novi dio knjige, u kojemu se bavi isključivo poviješću hrvatske animacije te, među ostalim, pronalazi uzroke opadanja zanimanja za rad braće Naugebauer (unatoč vrijednim ostvarenjima i poznavanju tadašnjih svjetskih animacijskih trendova, njihov rad nije mogao preživjeti usred iznenadnog booma reducirane, inovativne animacije koja je proslavila Zagreb). Ne zadržavajući se samo na klasicima, Turković se osvrće i na stanje u Zagrebu nakon zalaza slavne škole, a svjestan je i sadašnje situacije u Hrvatskoj, navodeći pozitivnost osnutka studija animacije te iznoseći neke okolnosti koje otežavaju probitak mladih autora čime je zaokružen prikaz razvoja hrvatske animacije, od početaka do danas. Posljednje pak poglavlje u cijelosti je posvećeno velikanima naše animacije, Dušanu Vukotiću, Zlatku Grgiću, Zlatku Boureku, Nedjeljku Dragiću i Borivoju Dovnikoviću.
Ukratko, posljednja knjiga filmologa Hrvoja Turkovića, kao odlična sistematizirana zbirka raznorodnih tekstova iz područja animacije, dvojako je važna: ne samo da donosi niz zanimljivih tekstova teoretskog usmjerenja (što preciznošću i jasnoćom povremeno podsjeća na knjige Arnheimovskog tipa), nego donosi i sažet no potpun pregled hrvatske animacijske umjetnosti, i u kontekstu svjetskih strujanja i u kontekstu hrvatskih aktualnih zbivanja.
© Maja Peterlić, FILMOVI.hr, 26. lipnja 2012.
