Filmo (filozo)filija

Ollivier Pourriol Filmozofija. Najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu (Cinéphilo. Les plus belles questions de la philosophie sur grand écran), prev. Marija Spajić, Mirna Šimat, Meandar, Zagreb, 2010.

  • Postoji li jednostavan, a efikasan način da se preko popularne, suvremene umjetnosti ljudima približi racionalistička filozofija 17. stoljeća, pa i onima koji su posljednji put zavirili u djela tadašnjih filozofa davno, još u srednjoj školi? A istovremeno, postoji li mogućnost da se pomoću kanonskih filozofskih spoznaja izvrše analize poznatih holivudskih blockbustera, prividno nespojivih s registrom klasičnog filozofskog diskursa?

    Francuski profesor filozofije Ollivier Pourriol, gorljivi filmofil koji je u svoju strast odlučio utkati svoju struku u edukativne svrhe, pokazao je da je moguće i takvo interpretiranje filmova. Stoga je prije nekoliko godina, u prostorijama pariškog kina MK2, održao niz otvorenih predavanja u kojima je analizirao velik broj filmova, uglavnom američkih hitova te pokojeg francuskog, pokušavajući odgovoriti na neka od najdubljih pitanja prvaka gnoseološkog 17. stoljeća – dva srodna no po mnogočemu i različita filozofa, Renea Descartesa i Barucha Spinoze.

    Uz popriličan odaziv pariških slušatelja, Pourriolova je želja za ovakvim populariziranjem (no nikako i banaliziranjem!) racionalizma uskoro zaživjela i u pisanom obliku: knjiga naslovljena Filmozofija. Najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu (Cinéphilo. Les plus belles questions de la philosophie sur grand écran) ugledala je svjetlo dana u pariškoj izdavačkoj kući Hachette, a prije dvije godine, u odličnom prijevodu Marije Spajić i Mirne Šimat, i u zagrebačkom izdanju Meandra.

    Izabravši kao osnovu svojih analiza postavke Descartesa i Spinoze (i uvelike se oslanjajući na tekstove Alaina, pisca i esejista s početka 20.stoljeća, stručnjaka za spomenute filozofe), Pourriol polazi od njihovih središnjih pitanja: vezano uz kartezijansku doktrinu francuskoga filozofa (iz prvoga dijela knjige), Pourriol nastoji objasniti dvije osnovne sposobnosti ljudskoga duha – volju (a priori shvaćenu kao bezgraničnu) i razum (shvaćen, s druge strane, kao konačan) na primjeru M. Night Shyamalanovog Zaselka (The Village, 2004). Opisujući smion postupak slijepe djevojke, stanovnice zaselka iz kojega zaplašeni seljani nikada nisu izišli, on pokazuje kako je njezina volja bila presudna za izvršenje djelovanja, izlaska iz zaselka da spasi voljenog. Karikaturalni izjelica iz Smisla života Montyja Pythona (The Meaning of Life, 1983) primjer je koji dokazuje da je neodlučnost najgore zlo, a odlučnost kao osobinu lika iz Kluba boraca (Fight Club, 1999) redatelj David Fincher ocrtava stilskim postupkom – upadljivom oštrinom slike.
    Klub boraca (Fight Club, 1999), red. David Fincher
    Drugi dio knjige usredotočava se na ideje Barucha Spinoze, židovskoga filozofa iz Nizozemske, osobito one iz njegova maestralnog djela Etika geometrijskim redom izložena. Wim Wendersovim filmom Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987), s protagonistima anđelima (ostalim likovima nevidljivi, a oku kamere sasvim vidljivi), razmatra se radost kao ljudsko stanje, a zaljubljenost glavnoga junaka s pet Oscara ovjenčana Vrtloga života (American Beauty, 1999) pokazuje se kao afekcija, to jest strast. A priča Chabrolove drame Pakao (L'enfer, 1994) zoran je primjer za propitivanje ljubomore, složenog osjećaja što se javlja uz ljubav, u kombinaciji s mržnjom i zavišću.

    Ukratko, Filmozofija Olliviera Pourriola nudi dovitljiv, u najmanju ruku zgodan način analiziranja filmova uporabom diskursa iz jedne druge sfere, no čija je postojanost i univerzalnost čini sasvim upotrebljivim sredstvom za nj. A zahvaljujući autorovoj nepretencioznosti i jednostavnosti pisanja, razloženost njegovih ideja nije nimalo neprohodna ni teško shvatljiva. Pod Pourriolovim perom duboka kartezijanska filozofija Descartesa, baš kao i ona panteistička, monistička Spinozina, ispadaju solidno protumačene u privlačnom u svjetlu filmova što su posljednjih desetljeća punili svjetske kinodvorane. Može se zaključiti da se radi o uspjelom povezivanju dva različita područja, popularno filmskog i kanonsko filozofskog, a da se pri tome nije zapalo u trivijaliziranje velikih misli s navučenim, površnim zaključcima.

    © Maja Peterlić, FILMOVI.hr, 11. lipnja 2012.