Bez temeljne idejne orijentacije

Korak po korak, red. Biljane Čakić Veselič

• 
  
  Rat je otac svemu. Jedne uznosi kao pobjednike dok druge, najčešće i ponajviše, suočava s bijedom i očajem neprispodobivim ičemu – osim ratu. J***m ti rat, iznova će ponavljati rock-pjesnik s ovdašnjih prostora (naziv je to istoimene skladbe s albuma Cijena ponosa /1997./ pulskog sastava Idijoti). Isti će se metaforički izraz utjeloviti i u muškom stavu prema ženama koje će upravo na taj način sudjelovati u tako muškoj stvari kakva je na kraju rat. Žene čekaju svoje mužjake da se vrate iz pobjedničkog pohoda, strahuju za njihovu sudbinu, strepe od neznanih prolaznika dok su same, pate i nariču. A onda najčešće bivaju... (Ovdje je tu žrtvu na sebe preuzeo nacionalno i rodno sumnjivi muškarac!)
  
  Debitantski cjelovečernji igrani film Biljane Čakić Veselič bavi se takvom sudbinom jedne žene u, kako se obično kaže, vihoru ratnih zbivanja. Korak po korak upravo na ovaj način, korak po korak, prati usud Vjere Kralj (Ksenija Marinković) od začetka rata u Baranji i Osijeku krajem 1991. godine, pa sve do trenutka u kojem je zatječemo u Zagrebu nakon objavljivanja knjige. Nastao prema romanu Lydie Scheuermann Hodak, film u mnogočemu zacrtava pripovjednu liniju koja se obično naziva ženskim pismom. Osim dviju starijih žena koja se druže u ratom razaranom Osijeku (tu je i Mare koju tumači Vera Zima), suprotagonist ove neobične ratne priče je i Johann Gross (Nenad Cvetko). On je kopile rođeno nakon prethodnog rata koje traga za svojom prošlošću. U intru filma, prehodati će preko minskog polja s jastucima na nogama. Pokazat će se, biti će Verinom srodnom dušom, i stoga što je homoseksualac?! Jer, poput žena, niti pederi neće biti dobrodošli u mušku stvar kakva je rat!
  
  Vjera odmah na početku rata ostaje bez svojih muškaraca. I dok joj muž Tomo (Sreten Mokrović) bježi u Zagreb, sin Krsto (Hrvoje Perc) je dečko kojem se žuri, on želi na prvu liniju fronte. Bez svojih, ta je žena izručena tuđim muškima: opernom pjevaču Draganu (Neven Paleček Papageno), a pomaže i domovinskoj vojsci kao prevoditeljica za usamljenog Brku (Goran Navojec). I, kakva joj je sudbina namijenjena u filmu jedne žene? Tipično ženska? Pa, moglo bi se i tako reći. Ona svojom ženskom intuicijom svladava sva iskušenja, iako se u jednome trenutku čini da će se slomiti pod teretom rata. 
  
  Kako saznajemo iz razvoja filmske priče, Vjera je nekada bila plesačica i pjesnikinja, u nju su se zaljubljivali klinci, dok je bila učiteljica njemačkog. No, to je ostala davna prošlost. Autorica će nas filma pokušati uvjeriti da se ta žena stjecajem bračnih i majčinskih obveza morala žrtvovati za svoje muškarce. Ovo je neupitna potka cijeloga filma. Međutim, što je u samome filmu upitno? Ponajprije, narativna nesuvislost filmske pripovijesti. Ta je nesuvislost ponajviše prisutna u čestim flashbackovima kojima se priziva nesretna priča o Johannovoj majci i njezinu zlehudu iskustvu. Nije sasvim jasno koja je uloga svih tih likova iz prošlosti u konstrukciji aktualne priče. Ako se i željelo prikazati tragičan usud protagonista, u filmu to ostaje zbrkanom snomoricom. 
  
  S druge strane, nije jasno ni što sam autorica želi svojom ratnom pričom. Iskazati tragiku rata? Vjerojatno da... ali sve nekako djeluje grotesknim i stereotipnim. Zadrigli i bradati četnici nadomak Osijeka djeluju kao da su izišli iz Vrijeme za... (1992.) Oje Kodar! Istodobno, i već poslovična kritika hrvatskog ratnog profiterstva i prijetvornosti – posebice kroz lik špekulantice Stele (Sandra Lončarić Tankosić) koja postaje glasnogovornicom kulturne ustanove – djeluje iskarikirano. (Tu je i prizor u kojem Dragana odvode u automobilu Hrvatske vojske, što je također citat iz nekih kritički intoniranijih domaćih filmova posljednjih godina.) Na kraju, poanta filma djeluje patetički, a ipak inskonstruirano. Što se željelo postići Vjerinim plesom sa svim muškarcima njezina života? Tragika, njezina životna snaga, pomirenost s usudom?
  
  Druga već spomenuta narativna nit filma Korak po korak ona je o Johannu. Kao bastard i Volksdeutscher, on se vraća u Hrvatsku kako bi ponovno sreo svoju predratnu ljubav, Mikloša (Bojan Navojec)! U četničkim krugovima – naravski! – biva silovan, dok ga Hrvati tek ismijavaju i kinje. No on, hrabro poput Vjere, podnosi svoj usud... na koncu se s njome i zbližava u završnom plesu. No, osnovni je problem i s tom narativnom linijom – neuvjerljivost. Tako nas niti oni emotivno intoniraniji flashbackovi Johanna i Mikloša, ne uvlače u priču. Što je zbližilo Johanna i Mikloša? To što su stranci? Njihova filmska veza nije dramski-narativno, niti filmski uvjerljivo elaborirana. Pojedine, pak, sekvence s Johannom, umjesto tragike odišu karikaturalnošću. Ne humorom i duhovitošću, dakle, nego upravo iskarikiranošću svog postava. Tako Vjera zatvara obiteljski album pred Johannom, kad ovaj veli da joj je sin zgodan! (Kako ne bih bio sasvim nepravedan prema autorici, ima i uspjelijih komičnih scena, posebice u razgovoru Zagorca i Slavonca u ratnom predahu, ali i kada se Vjerin iskaz „kulturom protiv neprijatelja“ pretvara u satiričku žaoku filma.) 
  
  Biljana Čakić Veselič prihvatila se u svom igranom prvijencu vrućeg krumpira hrvatske kinematografije – Domovinskog rata. Nakon što je polučila nedvosmislene hvalospjeve za svoj dojmljiv dokumentarac Dečko kojemu se žurilo (2001), ovaj se film doima mlakim i nejasnim u svojoj namjeri. U spomenutom dokumentarcu radilo se o osobnoj traumi, potrazi za bratom nestalim u ratu... U Korak po korak, ipak, radi se o tuđoj priči. Tuđoj, ne u smislu iskustva drugih, nego tuđoj u smislu umjetničkog habitusa. 
  
  Ono po čemu će se film ponajprije pamtiti jest nosiva rola Ksenije Marinković. Na trenutke izgleda da će se i film razviti u dojmljivu ratnu melodramu. No, ipak, čini se da autorici nije bilo do samoga kraja jasno što želi. Hoće li Korak po korak biti ratni film, satira/travestija ili psihološka drama? Film Biljane Čakić Veselič je sve to... ili ništa od rečenog? Najbliža stilska odrednica, zapravo, bila bi da je Korak po korak – groteska. No, nismo li svi mi nakon Domovinskog rata upali u neku vrst groteske? Rekoh već, na trenutke dojmljiv dugometražni prvijenac Biljane Čakić Veselič, pati od nedostatka temeljne idejne orijentacije. Iskreno, nisam siguran da će Korak po korak biti i važan korak u autoričinu umjetničkom razvoju.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2012.

Piše:

Marijan
Krivak