Sjećanje: Živan Cvitković

Sjećanje: Živan Cvitković (1925.-2012.)

  • Živan CvitkovićU krugovima ljubitelja i poznavatelja klasične glazbe, Živan Cvitković relativno je nepoznat, ali zato to ime odzvanja u krugovima filmskih montažera, naročito onih koji se bave montažom zvuka. No ne radi se o filmašu, nego o filmskom skladatelju koji je cijeli život posvetio skladanju za domaće, ali i strane filmove, televizijske serije, reklame itd. U njegovom opusu nalazi se i nešto klasične glazbe, ali onaj dio opusa koji se odnosi na film nadilazi sve ostalo.

    Živan Cvitković rođen je u Šibeniku, 4. rujna 1925. godine. Od malena je pokazivao interes za glazbu, pa se okušao u sviranju trube u lokalnom sastavu limene glazbe. Međutim, njegovo prvo javno sviranje bilo je – ni manje ni više – nego u kinu. „Već su (u Šibeniku, op. aut.) igrali tonski filmovi, ali je još bilo filmova koji nisu bili tonski, koji su bili nijemi. Nas je nekoliko klinaca sjedilo u prvom redu. Pomislili smo da bi to trebalo nekako ispuniti, pa smo svirali usne harmonike. Mislim da smo svirali Čiribiribela Mare moja ili tako nešto… Jedan je bio među nama koji je svirao falš. Mi smo ga nekoliko puta upozoravali da ne svira falš, rekli smo mu da nema sluha, dobio je nekoliko puta po glavi…. I onda smo ga izbacili, a mi smo dalje svirali. Tek nakon nekoliko godina palo mi je na pamet u čemu je bila stvar: on je imao F-harmoniku, a mi smo svi imali C-harmonike.“

    Tako mi je pripovijedao Cvitković prije mnogo godina, kada sam pisala svoju prvu knjigu o filmskoj glazbi, Glazba s ekrana. Naš je razgovor trajao oko dva i pol sata, a poslije njega bila sam ispunjena ne samo informacijama, nego i duhovitim pričama, kao i izvornim prikazom zbivanja u hrvatskoj filmskoj glazbi u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Ono što se nije dalo nigdje čuti ni pročitati, Živan Cvitković s radošću je prenosio na mlađe generacije – bez obzira radilo se o skladatelju, muzikologu ili samo o znatiželjniku. Tako mi se Cvitkovićev životni put urezao u sjećanje, kao da sam ga proživjela zajedno s njim.
    Tko pjeva zlo ne misli, 1970.
    Nakon što je njegov otac dobio premještaj u Zagreb 1942. (mjesto upravitelja Zarazne bolnice), Živan je upisao srednju glazbenu školu, gdje je najprije učio svirati violinu, a zatim učio i završio solo-pjevanje. Nakon toga je glazbu učio privatno, kod skladatelja Krste Odaka za kojega kaže da su jednostavno „kliknuli“. Beskonačne rasprave o fizikalnom ustrojstvu cijele glazbe – i to ne samo melodije i harmonije, nego čak i povijesti glazbe, koju je znao tumačiti preko alikvotnog niza (!), navodili su ih čak i na to da pažljivo slušaju kosa pred Odakovim prozorom i da u cvrkutu ptice otkrivaju i potvrđuju neke harmonijske zakonitosti.

    Prvi Cvitkovićev posao bio je postao pjevača u zboru Hrvatske radio stanice. S tim je poslom bio zadovoljan, ali… „poslije osam ili deset godina, čovjeka počne pomalo škakljati i on počne razmišljati: 'Zašto ja sjedim tu s njih četrdeset osam kad bih moga raditi nešto sam?'“ Uskoro mu se ukazala prilika. Njegov prijatelj Anđelko Klobučar pokušao je preko njega pronaći novog čovjeka za mjesto glazbenog voditelja u Dubrava filmu.

    Gruntovčani, 1975.Dubrava film (današnji Jadran film) u to je vrijeme bio iznimno jak studio, s glazbenim odjelom u kojemu su kao voditelji radili Anđelko Klobučar, Vladimir Kraus-Rajterić, Lidija Jojić i Tea Brunšmid. Odjel je vodio skladatelj Ivo Kirigin. Shvativši da se radi o zanimljivom poslu u kojemu bi mogao mnogo naučiti, Cvitković se ponudio da sam prihvati mjesto glazbenog voditelja. Tada nije znao da je posao prilično širok i da ne zahtijeva samo glazbeničke sposobnosti, ali ga to nije smetalo te je naučio montirati zvuk, birati glazbu iz arhiva, snimati glazbu, stvarati i snimati zvučne efekte, odnosno šumove… Posao aranžiranja i skladanja ponuđen mu je tek nakon nekog vremena i to kada je spontano uskočio ispisati orkestralne dionice (po sluhu) dok je kao glazbeni voditelj sudjelovao na snimanju filma Ljubav i ponekad psovka (1969) Antuna Vrdoljaka. Vrdoljak mu je tada ponudio da napiše cijelu partituru.

    Uskoro su počele stizati ponude sa svih strana, ali Cvitković je bio izbirljiv. Uglavnom je skladao za Krešu Golika i Vladimira Tadeja, a u devedesetima sve više i za Eduarda Galića. Zanimljivo, veliki broj filmova i televizijskih serija za koje je radio govorio je o malim ljudima, o njihovoj potrebi da zadrže poštenje, zbog čega, uslijed korumpiranosti društva (ali i u širem životnom kontekstu) ne mogu ostvariti svoje ambicije. Prototipi takvih serija su Gruntovčani (1975) za koje je Cvitković uglazbio deset epizoda, i Inspektor Vinko (1984) za koje je uglazbio osam epizoda. Obje serije – jedna smještena u seosku, a druga u gradsku sredinu – govore o malom čovjeku na tragikomičan način. Gruntovčani su posebni već zbog uvodne glazbe u čijoj izvedbi, osim izuzetnih Ladarica, sudjeluje manji orkestar (doduše, dvadeset pet ljudi u filmskom orkestru u to je vrijeme predstavljalo pravu raskoš).

    Za uvodnu pjesmu Cvitkoviću je tekst napisao Dubravko Ivančan. „Ja sam ga samo zapitao bi li napisao dva stiha o Podravini,“ pripovijedao je Cvitković. „A on me samo zapitao : 'Što otprilike, što hoćeš?' A ja sam mu rekao: „Pogled iz aviona.“ I on je sjeo i napisao ta dva stiha. Ta su dva stiha bila fantastično napravljena. Dobio je, za njegove pojmove, jako veliki honorar, mnogo, mnogo veći od onoga koji je dobio za knjigu koju je izdao u to vrijeme.“

    Inspektor Vinko, red. Krešo GolikVrijeme u kojemu su nastali Gruntovčani bilo je vrijeme kada se produkcijski više nije moglo trošiti na velike sastave. Smanjenje budžeta znatno se osjećalo u Dubrava filmu, gdje su neki skladatelji, poput Klobučara, ali i poput Cvitkovića, štednju prihvatili kao izazov. Odlučili su skladati za manje sastave ali s raznolikim instrumentima. Tako je u Gruntovčanima Cvitković upotrijebio orkestar samo u uvodnoj glazbi, dok je u ostatku serije koristio dva kvinteta – jedan gudački i jedan puhački. Na još se veći minimalizam odlučio kada je pisao glazbu za film Hranjenik (1970) Vatroslava Mimice. Tu je koristio tri gitare i nekoliko udaraljki. No na takav sastav ga nije navela samo štednja, nego i skladateljska tehnika (serijalna glazba) koja je proizašla iz filmskog sadržaja (priča se odvija u koncentracijskom logoru). Iste je godine napisao i snimio glazbu za film Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika.

    Tko pjeva zlo ne misli najslavniji je film u Cvitkovićevoj filmografiji. I u njemu je sastav mali (doduše, ne toliko koliko u Hranjeniku), a istodobno inventivan. Tu sviraju flauta, klarinet in B, harmonika, mandolina i gudači. Međutim, premda je Tko pjeva zlo ne misli poznat upravo po glazbi, odnosno pjesmama (koje je, kao glazbeni voditelj, birao upravo Cvitković), Cvitkovićev zadatak kao skladatelja popratne glazbe bio je minoran. Zapravo, popratna je glazba dodana tek kada je redatelj zaključio da filmu ipak nedostaje štofa i da same pjesme nisu dovoljne da ga nose. A Cvitković je opet odlučio eksperimentirati.

    „Kada smo sve napravili i sve složili, onda se vidjelo da fali ono što pokreće film. Prije svega, nedostajala je uvodna glazba koja mu daje štih, govori što će to biti, je li to komedija, ili je to nešto drugo… I ja sam za taj pokret skladao valcer koji je bio daleka varijacija na temu Jedan časak radosti, a onda sam skladao uvodnu glazbu koja je isto bila daleka varijacija na tu temu. (…) Kada sam napravio uvodnu glazbu koja je bila izrazito sentimentalna, bio je to zapravo sentiment za starim vremenima, za nekim vremenom koje je prošlo, kojeg se ljudi sjećaju s nekom nostalgijom – redatelj je to čuo i rekao: „Ne, ne, ne! To je ipak komedija, to mora početi veselo.“ Ja sam rekao: „Imamo obje mogućnosti. Stavimo najprije jednu, a onda drugu.“ Stavili smo na početak valcer i kada se na početku pojavio Franjo (Majetić, op. aut.), glazba uopće nije imala djelovanja. Ali kada smo stavili sentimentalnu glazbu, kada je došao Franjo sa svojom prvom rečenicom, to je odmah djelovalo komično. A valcer smo ostavili kada idu ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, kada se mijenjaju dani, kao jedan pokretač.“

    Hranjenik, red. VAtroslav MimicaVrlo je sličnu situaciju Cvitković stvorio kada je radio glazbu za televizijsku seriju Inspektor Vinko. Bila je to serija istog redatelja, Kreše Golika, s istim naglaskom na tragediju čovjeka koji ne želi primiti mito i zato potpuno propada. Za tu je seriju Cvitković napisao karikirani valcer, nešto poput vergla. Za razliku od većine filmova i, naročito, televizijskih serija, gdje je u partiturama nastojao što više varirati postojeći glazbeni materijal, u Inspektoru Vinku trudio se ne mijenjati veselu melodiju vergla. Prema Cvitkoviću, to je glazba koja tvrdi da je život komedija, premda je suprotno sasvim očito. Ali vergl ostaje, kao svojevrsna granična crta koja pokazuje koliko je duboko Vinko pao samo zbog svog poštenja.

    Živana Cvitkovića priča je uvijek iznova nadahnjivala te je, bez obzira radilo se o filmu ili seriji, uvijek nalazio nova rješenja. Šteta što su tu inventivnost prepoznali samo njegovi kolege, a i strani producenti (neko je vrijeme radio u Njemačkoj), dok današnji filmaši, ali i glazbenici ne samo da ne prepoznaju ljubav i trud s kojima je radio, nego vrlo često ne prepoznaju njegovo ime i prezime. A radi se o skladatelju koji predstavlja samu srž hrvatske filmske glazbe. Skladatelju koji nas je, na žalost, napustio 5. svibnja 2012. Iza njega su ostali njegovi filmovi i njegova glazba.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 27 svibnja 2012.

    (Svi citati uzeti su iz knjige Glazba s ekrana Irene Paulus, tiskane 2002. u izdanju Hrvatskog muzikološkog društva i Hrvatskog filmskog saveza.)

Piše:

Irena
Paulus

kritike i eseji